Artičoka je povrće koje je veoma dugo zastupljeno u ljudskoj ishrani. Ovu biljku su poznavali i koristili još stari Egipćani i Rimljani. Njene mesnate cvasti i sočni zadebljali ovojni listovi upotrebljavaju se kao salata i ukusno varivo. Danas se ova bilna vrsta gaji širom svijeta i važi za delikatesno povrće. Artičoka posjeduje i ljekovita svojstva.
Artičoka ima snažan korijenov sistem i slabo razgranato stablo visoko do 1,5 m. Lišće je dugo i do 1 m, bjeličasto-zeleno, sa ili bez bodlji. Centralno stablo i bočni izdanci završavaju se cvastima – okruglim ili duguljastim glavicama, pokrivenim ljuspama.
Sjeme je duguljasto, sivo sa tamnim prugama. U 1 gramu ima oko 5 sjemenki. Najbolje uspijeva u umjerenom klimatu. Osjetljiva je na niske temperature. Ako zemljište nije suviše vlažno, dobro ogrnuta može podneti i oštre zime. Od sjetve i sadnje do berbe artičoka ima visoke zahtjeve za vlagom. Ako se u sušnom periodu ne zaliva, cvasti ostaju sitne, gube sočnost i ukus.
Najbolje uspijeva na humusnom, plodnom i ocjednom zemljištu. Na istoj površini ostaje 3-4 godine. Priprema parcele za artičoku se sastoji iz jesenjeg oranja na dubinu od oko 40 sm i đubrenja stajnjakom od 40 do 50 tona po hektaru. Od mineralnih đubriva trebalo bi unijeti 300 kg azotnih, 600 kg fosfornih i 300 kg kalijumovih.
Razmnožavanje artičoke
Artičoka se najčešće razmnožava korijenovim izdancima, mada može i iz sjemena. Ako se seje onda se to obavlja rano u proljeće (mart) u kućice na razmak 70 h 70 cm. Ponekad se prvo proizvede rasad koji se rasađuje tokom aprila ili maja.
Razmnožavanje izdancima je najbolje uraditi rano u proljeće kada se stari zasad čisti od suvišnih izdanaka. Na staroj bici ostavljaju se 2-3 jača izdanka, a ostali se uklanjaju.
Izdanci se odsijecaju zajedno sa komadićem korijena matične biljke. Za sadnju se odabiraju najbolji izdanci, srednje debljine, sa 4-5 lista. Lišće koje je obično dugo 20-30 cm skraćuje se za 1/2. Sadi se odmah u plitko, jer se inače teško prima, a može i da istruli. Njega u toku vegetacije se sastoji u okopavanju, zalivanju i prihranjivanju.
Da bi se dobile bolje i krupnije glavice, na svakoj biljci ostavljaju se samo 2-3 bočne grane, a ostale se uklanjaju. Svake godine unosi se 20-30 t/ha poluzgorelog stajnjaka. Prije zime stablo s lišćem skraćuje se na oko 30 cm i po suvom vremenu ogrne do visine skraćenih listova.
Berba počinje obično u drugoj godini. Glavice se beru kad spoljne ljuspe na glavici počnu da se odvajaju od srednjih. Odsijecaju se sa dijelom drške dugim 10-15 cm. Prosječan prinos je 80.000-100.000 glavica po hektaru, različite krupnoće.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: agrosavjet.com
