Rođen je u Patkovači kod Bijeljine, djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu, a nakon školovanja nastavio je svoj put koji ga je vodio stazama Mačve, Srema, Vojvodine, nerijetko Njemačke, Austrije….
Danas vrijeme provodi u društvu svojih komšija i prijatelja, djece i unučadi. Život mu je podario puno toga, skladan brak i djecu, kasnije i unučad i to je ono, kaže Brano, najbitnije.
Kamenorezački zanat pekao je po Sremu i Vojvodini, posla je bilo, majstori su se cijenili. Početkom sedamdesetih godina Brano Mitrović je otišao na odsluženje vojnog roka u Banjaluku. Bio je jedan od najboljih tenkista, a to mu je, nedugo potom, obezbijedilo mjesto u priči koju, kako priznaje, nikada neće zaboraviti i koje se jako rado sjeća, a tiče se odlaska na snimanje filmskog spektakla „Sutjeska“. Sama vijest da će kao tenkista učestvovati na snimanju filma, u to vrijeme za njega je bila nešto posebno, zanimljivo, više nego interesantno, radoznalo prema njemu do tada svijetu nepoznatog. Bila je to privilegija, čast u svakom slučaju, napominje Mitrović.
– Kasno uveče dežurni oficir je saopštio da ja, zajedno sa drugovima iz jedinice, počnem pripreme tenkovske jedinice za pokret prema željezničkoj stanici gdje ćemo se ukrcati na put za Sarajevo, a odatle nastaviti prema Foči, odnosno Tjentištu i gdje već bude trebalo, pojasnivši da idemo na snimanje filma „Sutjeska“. Bilo mi je jako drago, bilo je to nešto novo za mene, ali i dobar razlog da se izvjesno vrijeme nađemo van kasarne – prisjeća se Brano Mitrović. U vrijeme kada je država polagala na umjestnost, kada je filmska industrija cvjetala, godišnje snimalo na desetine filmova i serija, a Jugoslaviju pohodile svjetske filmske kompanije i zvijezde poput Orsona Velsa, Jul Brinera, Kirka Daglasa i mnogih drugih, Mitrović je imao privilegiju da se upozna sa Ričardom Bartonom koji je igrao lik Josipa Broza Tita, Batom Živojinovićem, Borisom Dvornikom, Ljubišom Samardžićem i mnogim drugim. Jednom prilikom, na početku snimanja, Barton je rekao novinarima da je rado došao na snimanje, te da se radi o skupom projektu, možda tek nešto malo jeftinijem od famozne „Kleopatre“. – Bio sam tenkista „napadač“ i zbog toga sam imao dijelove scenarija za svoje setove, imao sam uvid kako i šta se dešava na snimanju, ko dolazi na koji set i slično. Upravo mi je to dalo priliku da sarađujem sa najbližim članovima filmske ekipe, da se dogovaramo, provodimo vrijeme pauze zajedno, razmijenimo i neku riječ nevezano od filma i snimanja. Meni je sve to bilo jako interesantno, začuđujuće koliko je država ulagala u filmove, kakve je sve zvijezde angažovala. Svjetska filmska imena koja smo samo na televiziji gledali, hiljade vojnika, destine kamiona, opreme, topova, tenkova, aviona, padobranaca, čega sve ne – sa sjetom se prisjeća Brano.
– U nekim momentima snimanja nisam vjerovao svojim očima šta se dešava, kao da je pravi rat, sve je na momente izgledalo nevjerovatno, spektakularno, tako moćno, veliko… Na tom filmu se zaista nije štedjelo, baš kao ni u slučaju filma „Bitka na Neretvi“. Na snimanju sam proveo dva mjeseca, a onda smo dobili smjenu nakon toliko vremena na terenu. Mi smo snimili glavne dijelove te filmske priče, kasnije je dio ekipe dovršio samo neke povezice i ono najnepohodnije za postprodukciju i montažu filma. Film je premijerno prikazan 1973. godine i dobitnik je više priznanja i nagrada. Što se tiče anegdota, Brano kaže da ih je bilo mnogo – Svašta se dešavalo, pa i greške na snimanju. Nerijetko smo ponavljali određene scene, sve je to bilo normalno. Meni je bitno da sam „preživio“ Ljubišu Samardžića i njegovog kolegu Koleta Angelovskog koji su me „gađali“ topom. To je ona scena sa kraja filma, kratka drama sa tri tenka i tri granate koje su odlučile tok bitke i proboj partizana iz njemačkog obruča – pojašnjava Mitrović i kroz šalu dodaje da je nekim slučajem na njihovom mjestu bio Bata Živojinović, ko zna kako bi završio.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: bijeljina.org/Tekst i foto: Z. Kisić
