Gost našeg „Razgovora sa povodom“ bio je Aleksandar Boroja, master fizičkog vaspitanja iz Kluba razvojne i korektivne gimnastike „Carpe Diem“ u Bijeljini.
Kada ste osnovali Vašu školu Carpe Diem, šta Vas je uslovno rečeno „natjeralo“ na to i kako ste izabrali taj naziv?
Naše Udruženje postoji već pet godina. Prije toga sam ja radio razne poslove što se tiče sporta i sportskih aktivnosti, rada sa djecom. Supruga i ja smo bili među najboljim studentima iz naših generacija. Prijavljivali smo se na razne konkurse što se tiče škola i ostalih firmi koje nisu urodile plodom. Ja sam riješio da preuzmem „stvar u naše ruke“ tako što ćemo da se borimo. Rekao sam Ivani (surpuzi) da je vrijeme da pokrenemo nešto što nije toliko aktuelno u našem gradu. Znao sam da neće biti lako, da će biti borba. Kao što je i vaše pitanje šta nas je „natjeralo“ na to… naša egzistencija i da ostanemo na ovim prostorima je isključivo borba. Shvatio sam da bez borbe ovdje ne može ništa ni dobro da se ostvari. Supruzi sam rekao da pokrenemo i registrujemo naše udruženje. Ona kao psiholog, koja je zaposlena u našem Klubu, ja kao, u to vrijeme, profesor fizičkog vaspitanja koji sam imao donekle iskustva, predali smo zahtjev za Udruženje građana. Onda je došao sam naziv. „Carpe Diem“ je predložila Ivana i prepustio sam to njoj. „Carpe Diem“ znači „iskoristiti dan“, ali u pravom smislu ne mora da znači tek tako, da se živi za jedan trenutak ili momenat, nego pravo značenje je da se dan iskoristi na najbolji mogući način kako bi nam sutra bilo bolje i kako bismo dali još bolje rezultate i shvatili šta očekujemo. Taj naziv je autentičan, meni se, takođe, svidio i nije bilo dalje „rasprave“ oko naziva kluba.
Čime se tačno bavi Vaša škola?
Kada smo krenuli u razradu projekta šta ćemo da radimo, u opisu našeg posla, prvenstveno sam želio da zajedno radimo – psihologija i fizičko vaspitanje. Onda sam upoređivao blistav um i moćno tijelo i shvatili smo da je to dobitna kombinacija. U svom programu imamo program razvojne i korektivne gimnastike. Razvojna gimnastika je preventivna komponenta u očuvanju zdravlja. To znači da sam rasporedio dječicu po uzrasnim kategorijama – od četiri godine upis, do sedam. Sljedeća grupa od osam do 12 i od 12 do 18. Rad se zasniva na obučavanju osnovnih gimnastičkih elemenata – kolut unaprijed, kolut unazad, zvijezda, stoj na rukama, most… sve ono što je djeci zanimljivo plus poligončići spretnosti, okretnosti, razna takmičenja, elementarne igre, rad na snazi i brzini, koordinaciji, da sutra ta naša dječica izrastu u jake, zdrave mlade ljude. Što se tiče preventivne komponente, u našem klubu imamo grupu funkcionalnog treninga za odrasle radi očuvanja zdravlja, jer je bilo traženo. To je, takođe, vid koji prihvata korektivna gimnastika. Ljudi imaju više samopouzdanja, smanjuje se dokazano depresija i anksioznost, rad se zasniva na snazi, brzini… vid funkcionalnog treninga za tijelo za odrasle. Moj primarni cilj je bila korektivna gimnastika. Korektivna gimnastika je grana kineziterapije – skup vježbi formiran po intenzitetu i trajanju i imaju preventivnu komponentu da ne bi došlo do poremećaja, nepravilnosti posture i ako je nastupio deformitet, da se radi ciljani program i vježbe koje su prilagođene datom problemu. Što se tiče samih problema i deformiteta, dijelimo ih na gornje i donje ekstremitete. U gornjim ekstremitetima imamo skoliozu, iskrivljenje kičme, a u sagitalnoj ravni imamo kifotično držanje, loše držanje kifozu i hiperlordozu. U korektivnoj gimnastici to su X i O noge, ravna stopala… Korektivna gimnastika vježbu primjenjuje kao osnovno sredstvo. Imam program korektivne gimnastike u klubu za odrasle. Taj korektivni program je pretežno nastao sam po sebi – ljudi čuju jedni od drugih i onda smo tako i pokrenuli. I sam imam dijagnozu diskus hernije, a u korektivnoj gimnastici za odrasle pretežno se radi o diskus herniji, spondilozi, osteoporozi, veliki su problemi vratnog dijela ili cerikalnog i lumbalnog ili slabinskog. To su degenerativne promjene koje se dešavaju na tijelu i do sada, na osnovu dvije godine, ljudi su jako zadovoljni i trudićemo se da im i dalje pružimo adekvatnu uslugu.
Koliko ljudi danas svoje slobodno vrijeme posvećuju sebi, odnosno fizičkoj aktivnosti i svom organizmu?
Družim se i sa ljudima koji vježbaju, ali i sa onima koji ne vježbaju. Ova prva kategorija su moje kolege i ljudi koji su u sportu. Nažalost, u manjini su. Druga kategorija ljudi koji ne vježbaju – treba im dati zdrav primjer i uputiti ih šta se dešava ako nastave sa takvim životom, počevši od nezdrave ishrane, neadekvatne ili nedovoljne fizičke aktivnosti (hipokinezija)… Hipokinezija nije Vaš prijatelj, ona će Vam narušiti Vaše zdravlje postepeno i malo po malo Vi ćete početi sa lošim držanjem, nećete voditi računa, konzumiraćete hranu koja nije zdrava, nećete imati dovoljno kretanja i Vaše zdravlje će biti narušeno malo po malo. Zato je uloga nas kolega, profesora i magistara fizičkog vaspitanja, inače ljudi koji su u sportu, da tim ljudima ukažemo na to šta se dešava ako ne budete vježbali. Nažalost, mislim da je nedovoljna fizička aktivnost na našim prostorima.
Da li su roditelji svjesni da je u današnje vrijeme fizička aktivnost potrebnija nego ranije s obzirom na moderne tehnologije, društvene mreže?
Mislim da su u jednu ruku svjesni, a u jednu ne. Već je oko deset godina kako radim ovaj posao i u struci sam, zaposlen sam i u par vrtića gdje radim sa dječicom razvojnu gimnastiku… Roditelji nemaju dovoljno vremena, dovoljno novca, nemamo dovoljno „opravdanih razloga“ zašto se naše dijete ne uključuje u rad. Jeste da je tehnologija napredovala i da su pojačane društvene mreže… najveći problem je po meni što se ta djeca ne podvrgavaju redovnim kontrolama. Roditelj je tu stud porodice i on treba prvi da prepozna šta nije u redu kod djeteta. Rana intervencija mislim da je ključ i rješenje za sve. Rana intervencija i prevencija, što znači da dijete vidimo kada krene na bazenčić ili tuširanje i vidimo da li su ramena u simetriji, karlica u nivou, kakva su mu stopala… Ako otkrijemo i vidimo, ne moramo mi biti stručnjaci na tom polju, vidimo da nešto nije u redu, onda idemo dalje… Upućujemo dijete na pregled kod fizijatra, na pregled kod ortopeda, savjetujemo se sa kolegama šta da radimo. Jer kada je otkrije na vrijeme, mnogo je lakše kasnije odraditi program i sprečiti nastanak deformiteta.
Na koji način animirate djecu da redovno dolaze kod Vas i vježbaju?
Ja sam uvijek govorio – neka meni moja najbolja reklama budu moji postignuti rezultati. Ne volim puno sebe da hvalim, ali vidite, prvenstveno volim svoj posao i drago mi je što sam u struci. Sticajem okolnosti ne radim u školi, a u neku ruku mi je trenutno i drago što nisam tu, jer mogu sam da odrađujem svoj program rada i tako malo po malo, iz mjeseca u mjesec, nabavim nešto novo od opreme, od penjalica, od igrica, smišljam noću sam… i ja sam bio dijete i samim tim znam šta djeca vole. Obožavam da pišem citate i jedan od mojih citata je – Sa djecom treba raditi sa osmijehom, a sa odraslima pronaći put do njihovog osmijeha. Kada radite neki posao sa ljubavlju i posvetite se maksimalno svakom djetetu, spustite se na njihov nivo, pa malo čučnete, glumite sa njima medu, žabu… oni osjete tu energiju. Ključ uspjeha je ta energija. Ako Vi prenesete tu pozitivnu energiju na djecu, oni će sami da kažu da im je lijepo tamo da treniraju, naučili su, hvale se drugarima, zvijezdu, stoj na rukama… radili smo salto… to je najbolja reklama, da sami članovi našeg kluba sami iznesu kako je bilo, da li je bilo dobro ili ne.
Koja je Vaša poruka djeci, roditeljima, ali i odraslima kada je u pitanju rad na sebi?
Svaki čovjek treba da radi na sebi iz dana u dan. Počećemo od djece. Dijete je samo dijete i ono neke stvari ne poznaje koliko sam roditelj. Roditelj je stub i on treba da pronađe adekvatan način kako da motiviše svoje dijete, da radi sa njim iz dana u dan, da ga usmjeri na sport, jer znamo šta je sport i zdravo odrastanje, zdravo djetinjstvo. Uvijek govorim svojim kolegama kada idemo na edukacije – nismo imali puno toga, računare, kompjutere… ali smo se znali popeti na drvo, a sada, rijetko koje dijete da se zna popeti na drvo, a trenira, svako trenira nešto, karate, košarku, neki sport… Hodaju, zapnu, padnu, nemaju tu energiju, motivaciju. Rad na sebi je da se djeca motivišu, da se uključe u sport, da se ukaže šta valja, a šta ne, počevši od nas i mi kao tim, zajedništvo, stručnjaci u svom poslu za sport, roditelji i dijete. Mi smo trio koji mora da bude uvezan i da non-stop komuniciramo jedni sa drugima, jer samo tako možemo uspjeti u ovome svemu.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
