Kada jedna od stranaka saopšti da napušta vladajući blok bilo gdje u svijetu, takva odluka ima izvjesnu, manju ili veću težinu. Ali, ne i u slučaju Demokratskog narodnog saveza u Republici Srpskoj, jer je riječ o partiji sa dugom hronologijom izazivanja „bure u čaši vode“, a taj fenomen kod iole upućenih posmatrača političke scene može da izazove tek umorno odmahivanje rukom.
Objava Predsjedništva DNS-a da će da „zaustavi djelovanje u koaliciji sa SNSD-om“ zvučala bi oštro i direktno da dolazi od bilo koga drugog, a ne od ovih prevejanih manipulatora. „Ko ih ne zna skupo bi ih platio“, glasi dobro poznata mudrost širokih narodnih masa, a da je ona više nego primjenljiva u ovom slučaju, svjedoči i jezik koji koristi vrh DNS-a, nepoznat u političkoj teoriji i praksi, kako globalnoj,tako i domaćoj. Jer, „obustaviti“ ili „zaustaviti“ ne znači i „napustiti“, što sugeriše zaključak da predvodnici ovog „čuda neviđenog“ od političke partije planiraju da se još malo prenemažu sa navodnim „kontrama“ najvećem partneru u koaliciji, ali ne i da se odreknu direktorskih funkcija u javnim preduzećima i drugim institucijama i ustanovama, dobijenih u aktuelnoj raspodjeli unutar vladajućeg bloka. O tome će, poručuju u saopštenju sa sjednice Predsjedništva, kao i u kukavnom Pavićevom pismu Dodiku, tek „razgovarati“. Pa, ukoliko nešto istrguju, odlično, ako ne, pokušaće da nastave tamo gdje su stali prije tzv. „pobune“, kao da se ništa nije desilo. U skladu sa njihovim starim principom – APP. Ako prođe, prođe.
Čelnici DNS-a nisu preko noći stekli reputaciju osoba sklonih da pucaju iz prazne puške. Da je u pitanju struktura čije je djelovanje teško ozbiljno shvatiti, bilo je jasno još prilikom nastanka ove stranke. Naime, tokom 2000. godine održana je posljednja skupština Srpskog narodnog saveza Biljane Plavšić, opcije iz koje je iznikao DNS. Tada se desila nevjerovatna situacija, jer je ekipa koja je par mjeseci kasnije formirala grupaciju čiji je današnji šef Marko Pavić prvo pokušala da ukloni Plavšićevu sa liderske funkcije u SNS-u. U prvi mah, djelovalo je da su u tome uspjeli, jer je izrazita natpolovična većina delegata glasala za smjenu Biljane Plavšić.
Međutim, kada su malo kasnije, u skladu sa demokratskom procedurom, prebrojani glasovi i o suprotnoj varijanti, ispostavilo se da je za ostanak Plavšićeve na funkciji glasao gotovo identičan broj prisutnih, dakle, komotna natpolovična većina!? Iz toga proizlazi samo jedan zaključak – da se dobar dio osnivačkog jezgra DNS-a tada izjasnio za obe opcije, zlu ne trebalo, jer valja biti uz pobjednika, ko god da to bude. Ova blamaža je brzo zaboravljena, SNS je nastavio da vegetira još koju godinu, a „pobunjenička“ ekipa, nespremna da se bavi uzaludnim pravnim nadmetanjem za političko nasljeđe Biljane Plavšić, formirala je novu stranku.
Prvi predsjednik DNS-a bio je dr Dragan Kostić. Malo ko sada pamti da je DNS u toj fazi bio član vladajuće koalicije sa SDS-om i PDP-om, ali vrlo specifičan, gotovo samoproklamovani, pošto za tihu parlamentarnu podršku nisu bili nagrađeni gotovo nijednom funkcijom. Kada je došlo vrijeme da se i to promijeni, opet je došlo do apsolutne bizarnosti. Jer, skoro kompletna partija se opredijelila za promjenu tabora i savez sa SNSD-om i socijalistima. Osim predsjednika, dr Kostića, koji je dočekao svojih pet minuta. On je imenovan za direktora Kliničkog centra u Banjaluci, što mu je očito bilo važnije od pozicije predsjednika DNS-a, koju je hladno prepustio Marku Paviću i defiitivno napustio politiku.
Naredne sezone donose jedinu svijetlu epizodu u dvodecenijskom postojanju stranke, pošto je malobrojni poslanički klub DNS-a u Narodnoj skupštini Srpske godinu-dvije istrajno glasao protiv svakog prenosa nadležnosti RS na nivo BiH, dok su se tri najuticajnije partije bez griže savjesti odricale vojske, obavještajne službe, poreskih mehanizama i ostalih dejtonskih atributa suverenosti. Ipak, i taj voz je brzo otišao, a DNS, pod Pavićevim liderstvom, uspustio se u glumatanje Josipa Broza iz vremena hladnog rata i pokreta nesvrstanosti. Jer, bili su u vladajućem bloku sa strankama Milorada Dodika i Petra Đokića i bez pardona koristili sve privilegije koje takav status podrazumijeva, ali su, obično par mjeseci uoči svakih izbora, simulirali opozicionu orijentaciju, smatrajući da su užasno lukavi, tako da ni glasači, ni koalicioni partneri, ni stvarni opozicionari neće shvatiti šta to oni, u stvari, rade. I zaista, ove jeftine fore, bez obzira na neugodne mirise oko njih, funkcionisale su izvjesne vrijeme, pa je DNS svake dvije godine bilježio rast biračke podrške.
Takvo balansiranje je od 2014. dobilo novu formu. Marko Pavić je počeo da otvoreno koketira sa opozicionim blokom, a moguće je da bi u toj sezoni čak i promijenio stranu, da ga Mladen Bosić, bivši šef SDS-a, nije grubo odbio. I to samo zato što nije shvatio specifičnu vrstu humora koju upražnjava mudra starina iz Prijedora. A nije tražio mnogo – tek toliko da mu ekipa iz bivšeg Saveza za promjene toleriše boravak par ministara u Vladi RS do samog izbornog dana. Krut kakav jeste, Bosić je poslušao Mladen Ivanića i Dragana Čavića i tražio od Pavića da sa stranačkim kolegama iste sekunde napusti vlast, ukoliko želi u SZP. Tada je tikva pukla, pošto Pavić u svojim sitnim računicama nikada nije sjedio na manje od dvije stolice, pa nije pristao na takvu „ludost“ ni u tom momentu.
To nije bio kraj njegovih pokušaja poigravanja sa svim akterima političke scene RS, i vladajućim, i opozicionim. U maju 2017. parlament Srpske razmatra ponudu Evgenija Zotova da kupi Rudnik Ljubija. Za razliku od partnera u vlasti, DNS, zajedno sa opozicijom, glasa protiv. Mada, opet, to čine sa odvojenim motivima, pošto „opšte dobro“ sigurno nije bilo razlog. Jer, proizvodnja u pomenutom ljubijskom rudniku, u stvari, nikada nije pokrenuta tokom svih godina pod upravom „Mitala“, britansko-indijske firme na kojoj je Pavić insistirao, zbog ko zna kakvih privatnih interesa, a eksploatacija se odvijala samo u Omarskoj. Ipak, domet čitavog poduhvata DNS-a nije bio bog zna kakav, pošto je Vlada proglasila rudnik preduzećem od strateškog interesa, što je značilo da će sljedeći put biti prodan na licitaciji, bez ponovnog izašnjavanja NSRS. Jedini efekat čitavog ovog talasanja bio je nepovratno pogoršanje odnosa između DNS-a i SNSD-a, što je kulminiralo podjelama u Demokratskom narodnom savezu tokom prošle jeseni, kada se, nakon posljednjih opštih izbora, iz ove stranke izdvojilo krilo koje je formiralo DEMOS.
Kada bi u sportskim kladionicama širom RS i BiH postojala mogućnost „tipovanja“ na političke poteze DNS-a, na hiljade nesuđenih prognozera izgubili bi ozbiljne svote novca. Jer, vodili bi se logikom, koja u slučaju DNS-a uopšte ne važi, pa bi pogrešno uložili pare, pretpostavljajući da će napustiti vlast i preći u opoziciju nakon glasanja o Ljubiji. Isti gaf kladioničari bi ponovili i poslije prošlih izbora, kada je stranka prepolovljena, u značajnoj mjeri i zbog različitih shvatanja relacija sa SNSD-om. Ne, ništa nije moglo da pomjeri iz sedla vlasti ove debelokošce, iako su, sasvim očekivano, od tog perioda trpjeli ozbiljna poniženja od partnera, a iz suprotnog tabora uglavnom su dočekivani sa prezirom.
Jeste broj funkcija za njih u toku ove godine postajao sve manji, ali je i u toj barici bilo, izgleda dovoljno hrane za sve političke krokodile iz DNS-a. Ipak, „film je pukao“ kada su pokrenuli do juče nezamisliv proces, te ujedinili protiv sebe doslovno sve partije na lokalnom nivou u Prijedoru. U gradu koji je svojevrsna postojbina DNS-a, počeli su da gube jednu po jednu direktorsku fotelju, a na ivici nervnog sloma su se našli samo zato što su, vjerovali ili ne, izgubili šefovska mjesta u tamošnjem vrtiću i Domu zdravlja. Dakle, ova mizerija od političke opcije bila je spremna da istrpi svaku blamažu, ali je vrisnula do neba, kroz dramatično saopštenje Predsjedništva i Pavićevo patetično pismo, tek kada su dvije gospođe iz njihovih redova zamijenjene kadrovima političkih konkurenata. Na kraju, što je najtragikomičnije, to i dalje ništa ne znači, jer bi vrh DNS-a, koliko sutra, bio spreman da ponovo poljubi ruku od koje u posljednjih godina uglavnom dobija političke šamare i čvoke, samo kad bi dobili kakve-takve garancije da će njihov krug funkcija tokom ovog mandata ostati nedirnut, bar u Prijedoru, a ako je ikako moguće, i uvećan širom RS, bar za nijansu.
Sve u svemu, DNS je debelo zaslužio svaku političku nevolju koja ih je snašla i koja će ih tek snaći. A kada prođu kroz sve pretumbacije, preostaće im samo da i formalno mijenjaju naziv partije. Jer, oni nisu ni „demokratski“, kamoli „narodni“, a uskoro ni „savez“. Jedna od varijanti za razmišljanje mogla bi da bude: DNS – Drastičan Nedostatak Samopoštovanja. A nije za odbacivanje ni formulacija: DNS – Dosljednost Nema Smisla.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: banjaluka.net