Bijeljinka Maja Maksimović odbranila je na Katedri za balkanske, slovenske i orijentalne studije Univerziteta Makedonija u Solunu doktorsku disertaciju čija su tema politička, sociološka i antropološka pitanja koja se odnose na njen rodni grad.
Značaj Majinog istraživanja je u tome što predstavlja jedan od malobrojnih akademskih radova odbranjenih na inostranim univerzitetima u čijem je fokusu poslijeratna Bijeljina i njeni stanovnici.
Nakon završene gimnazije u Bijeljini, Maja se iz rodnih Dvorova, u Bijeljini, preselila u Beograd, gdje je završila Pravni fakultet, ali je nakon dvije godine rada kao pravnik, odlučila da promijeni zanimanje.
Upisala je internacionalne master studije političkih nauka na Nacionalnom i kapodistrijskom univerzitetu u Atini.
Master tezu o fenomeni jugonostalgije u zemljama bivše Jugoslavije odbranila je 2012. godine, kada je proglašena studentom generacije.
Svojim uspjehom skrenula je pažnju Helenskog instituta za evropsku i spoljnu politiku, gdje je radila kao istraživač saradnik, a zatim i kao spoljni saradnik za političke i društvene teme u zemljama jugoistočne Evrope, prvenstveno Grčkoj, Srbiji i BiH.
U okviru aktivnosti Helenskog instituta za evropsku i spoljnu politiku, zajedno sa svojim saradnicima, Maja je objavila niz istraživačkih radova koji se bave pitanjima izbora i izbornih sistema, društvenih pokreta i građanskih protesta, nacionalizma, međuetničkih odnosa, kao i etničkih i drugih identiteta u postkonfliktnim društvima na Balkanu.
U svom doktorskom istraživanju, za koje je dobila i prestižnu trogodišnju stipendiju grčke Vlade, Maja se bavila pitanjem kolektivnih identiteta nekadašnjih interno raseljenih lica u Bijeljini ili "izbjeglica", kako se ova kategorija stanovništva obično naziva u kolokvijalnom govoru iako je prošlo 25 godina od rata u BiH i odluke izbjeglih da se stalno nasele u Semberiji.
"Na koji način su se identiteti novopridošlog stanovništva, odnosno njihova svijest o sebi i drugima, razvijali u odnosu na traumatično iskustvo prisilnog raseljenja, šta je sve uticalo na odluku da se ne vrate svojim prijeratnim domovima, kako je tekao proces integracije u bijeljinskoj mikrozajednici, kakav je odnos sa lokalnim stanovništvom – neka su od ključnih pitanja koja su bila predmet mog interesovanja", navodi Maja Maksimović.
U višegodišnjem doktorskom istraživanju, Maksimovićeva je nastojala da odgovori na pitanje šta je tokom 25 godina značilo, kao i šta danas znači, biti "izbjeglica" u Bijeljini.
Za pisanje disertacije Maksimovićeva je konsultovala obimnu arhivsku građu, spise zvaničnih organa, institucija i organizacija civilnog društva, novinske članke, a naročito uzimajući u obzir stavove, razmišljanja i neposredna iskustva samih stanovnika Semberije.
Istraživanje ukazuje na složen odnos između snažnog osjećaja etničke pripadnosti, s jedne strane, i političkih, bezbjedonosnih, ekonomskih, društvenih i kulturoloških faktora, sa druge, u odluci semberskog raseljenog stanovništva da se ne vrati svojim kućama po okončanju ratnih sukoba 1995. godine.
Takođe, iako umnogome potisnut izazovima svakodnevnog života, među semberskim "izbjeglicama", kaže Maja, i dalje je prisutan osjećaj gubitka ne samo materijalnih dobara, već i prijeratnog statusa i međuljudskih odnosa, te nostalgije za zavičajem, naročito primjetne među starijim sugrađanima.
Međutim, za veliki broj njih ostanak u Bijeljini predstavljao je početak uspješnog procesa integracije koji je bio praćen nastojanjima za očuvanjem specifičnog, najčešće regionalno definisanog, kulturnog identiteta i tradicije.
"Jedno od interesantnijih pitanja razmatranih u ovoj tezi tiče se odnosa između novopridošlog stanovništva i domicilnog stanovništva. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2016, gotovo 33 odsto stanovnika Bijeljine je u nekom trenutku nakon 1992. godine imalo status raseljenog lica.
Priliv ovako velikog broja novih stanovnika ostavio je značajne posljedice ne samo na samu demografsku strukturu Semberije, već i na njenu ekonomiju, kulturu i društvene odnose", objašnjava Maja.
Iako su se ove dvije demografske grupe znatno približile i na mnogim poljima gotovo asimilovale tokom prethodne dvije decenije, primjetno je da su se kolektivni identiteti "domaćih" i "izbjeglica" gradili upravo jedan u odnosu na drugi ili čak jedan protiv drugog, istovremeno stvarajući značajne kulturne stereotipe koji su i danas prisutni u bijeljinskom društvu.
Ona ističe rasprave praćene pežorativnim razvrstavanjem na "domaće", "izbjeglice", Semberce, Sarajlije, Tuzlake, Ozrence, Krajišnike, Zeničane, "kupusare", "seljake", "došljake", "šibicare" ili "brđane".
Majino istraživanje posmatra ove fenomene kroz sociološku i antropološku prizmu, pri čemu su stereotipi u vezi sa navedenim grupama objašnjeni potrebom kolektivnih entiteta da spoznaju ko su i koliko vrijede upoređujući sebe sa sebi sličnima.
"U ovom kontekstu, proces kreiranja i održavanja stereotipa nema snagu da stvori značajne razdore među stanovnicima Bijeljine. Međutim, činjenica je da ovakvi animoziteti nisu poželjni ni u jednom društvu, naročito ako domicilno i novopridošlo stanovništvo dijeli i značajne sličnosti, kao što su etnička pripadnost, jezik i religija.
Treba istaći i to da su lokalne i entitetske vlasti od kraja ratnih sukoba do danas mogle uraditi mnogo više na polju brže i lakše integracije raseljenih lica, kao i na unapređenju odnosa i smanjivanju stvarnih i percipiranih razlika između `izbjeglica` i Semberaca", ističe Maksimovićeva.
Ona smatra da bi bijeljinsko društvo moglo imati značajne benefite od intenzivnijeg promovisanja pitanja o važnosti njegovanja solidarnosti i zajedništva, kao i spoznaje o tome kakvo su bogatstvo kulturne različitosti.
Maja ima namjeru da se bavi ovom temom i u budućnosti, uključujući i objavljivanje knjige na engleskom jeziku. Ako za to bude postojalo interesovanje, nije isključeno ni objavljivanje publikacije na srpskom koja bi samim tim bila dostupnija svima u Bijeljini.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: srna.rs
