Mladi pisac i muzičar, Nemanja Gavrić, bio je gost emisije “Da pređemo na TI”. Gavrić je za portal Dešavanja u Bijeljini govorio o svojim neostvarenim željama, djetinjstvu, obećanjima…
Kako kaže, rano je počeo da objavljuje knjige i pokazuje svoju umjetničku stranu, najsrećniji je zbog toga što se rodio u vrijeme kada se odrastalo momi društvenih mreža.; volio bi da nestanu sve bolesti, a poručio je da ne treba odustajati i da se uvijek treba težiti ka boljem kako bi se postao kvalitetniji čovjek…
Šta bi prvo pokazao u Semberiji nekome ko dolazi prvi put u naš kraj?
S obzirom da je Bijeljina manja sredina što se tiče turističke ponude, svakako bih izabrao mjesto gdje se sada nalazimo – Etno selo „Stanišići“. Etno selo „Stanišići“ su nešto što je netipično za naše područje i svakako da je lijepo posjetiti ga – kao da je iz bajke „bačeno“ u sred naše Semberske ravnice.
Koja je tvoja najsrećnija uspomena iz djetinjstva?
Najsrećnija uspomena iz djetinjstva je to što sam „spao“ u tu generaciju djece koja su odrasla mimo društvenih mreža, telefona, igrica na taj način. Kad se igramo napolju i majka zove da uđemo u kuću da ručamo, ne idemo, jer znamo da se nećemo vratiti napolje. To pamtim kao srećno djetinjstvo.
Na čemu si najviše zahvalan?
Na tome što je porodica na okupu i tome što smo svi živi i zdravi.
Šta je to što te čini drugačijim od ostalih?
Ne smatram sebe drugačijim od ostalih. Običan, normalan čovjek iz naše sredine. Možda poslovi koji izlaze iz „normalnih“ tokova. Relativno mlad sam počeo da objavljujem knjige, pa eto, neka bude to.
Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?
Da, radim ono u šta vjerujem. Sve sam kroz život stekao kroz vizualizaciju i uvijek idem tamo gdje vidim sebe. Ukoliko vidim sebe, ne idem u tom putu, a ukoliko vidim, „glavom kroz zid“, ali biće tako.
Koja osobina kod ljudi te nervira?
Može biti široka lista. Ipak, izdvojio bih to kad su ljudi bezobrazni, neodgovorni i kada ne poštuju osobu kao osobu i tuđe vrijeme, a to kada sve sklopimo u jedno je tek katastrofa.
Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?
Svakako nikad ne pokušati.
Čega se plašiš?
Nešto kao opipljiv strah još uvijek nisam iskusio. Vjerovatno kao svi što se plašimo nama nekih nepoznatih stvari.
Šta si uvijek želio učiniti, a nikada nisi?
Težim ka tome da ispunim sve svoje želje i ambicije. Volim „ekstremnije sportove“, kao što je letenje paraglajderom. Želja mi je, možda, da skočim iz aviona, sa neke velike visine.
Koje je najvažnije obećanje koje si dao sam sebi?
Da ostanem dosledan sebi.
Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?
Ako gledamo u globalu, ekstremno nemoguće je da „ukinemo“ sve bolesti, a nešto što bi možda i moglo nekad da se ostvari, kako u našem okruženju, ali i svijetu je da se djeca ne liječe iz humanitarnih poruka, već da se smisli malo kvalitetniji način.
Da li bi promijenio nešto na sebi?
Ne.
Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenio?
Isto kao i odgovor na prethodno pitanje. Ne bih promijenio ništa. Mislim da sve što je trebalo da se desi, desilo se s razlogom.
Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?
Uvijek istinu. Mada, istina ne može biti lijepa ili ružna, jer je istina.
Poruka za kraj?
Imam dvije poruke. Jedna je da uvijek težite ka boljem i da unaprijedite sebe kao osobu, a druga je – ukoliko se osjećate loše i borite se sa unutrašnjim demonima, recite to i ne odustajte da izađete iz loše situacije.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com