Dekan Pedagoškog fakulteta u Bijeljini, Dalibor Stević, bio je gost emisije “Da pređemo na TI”. Stević je za portal Dešavanja u Bijeljini govorio o svom djetinjstvu, o svojim vizijama, željama, obećanjima…
Govoreći o Bijeljini, Stević kaže da bi prvo pokazao fakultet, o obzirom da naš mentalitet i gostoprimstvo, ostavlja poseban utisak na goste. Zahvalan je za sve kvalitetne ljude koje je upoznao tokom svog života, jer ga je svako nešto naučio… Vjeruje u ono što radi, a nervira ga licemjerstvo.
Za kraj, mladima je poručio: život u svoje ruke i borite se za sebe.
Šta bi prvo pokazao u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?
Naravno, prvo fakultet… Pedagoški fakultet. Malo se šalim, ali i ne šalim. Radeći ovaj posao… imamo dosta prijatelja i kolega koji dolaze ovdje i na neki način smo ponosni, ne samo na zgradu, nego i na naše ljude koji rade ovdje, našim studentima. Vjerujte, ko god nam je došao u posjetu, odnio je lijepe utiske i rado se vraća ovdje. Ono što posebno ostavlja utisak je naš mentalitet, naše gostoprimstvo i tu, definitivno, smo ispred svi, posebno ako su stranci i ljudi koji dolaze iz zapadnih zemalja, nisu navikli na tu neposrednost, onda se ovdje baš oduševe. Naravno tu su i hrana i sve što ide uz to, ali svi ističu gostoprimstvo, taj mentalitet i osjećaj dobrodošlice.
Koja je tvoje najsrećnije vrijeme provedeno u djetinjstvu?
Uspomene iz djetinjstva… ne bih mogao nešto posebno izdvojiti, ali mogu generalno reći, i nije floskula, da sam imao lijepo djetinjstvo i te moje generacije. Generalno, imali smo sadržajno djetinjstvo, potpuno različito od današnje djece. Bez obzira na tehnološki napredak, mislim da su djeca zakinuta za ono što smo mi imali. Naša sreća je bila, kada dođete iz škole, da što prije uradite zadaću ili preskočite zadaću i idete gdje vas čeka desetak vršnjaka da igrate fudbal ili nešto drugo, ali smo sve vrijeme provodili napolju. Posebno ti vikendi koji su bili fenomenalni gdje odete ujutru od kuće… s obzirom da sam odrastao na selu, imate mnogo mogućnosti za organizaciju raznih igara, tako da smo sve vrijeme provodili napolju bilo ljeti ili zimi. Posebno skijanja i sankanja, to je nešto posebno. Kada pogledam djecu koja su danas zakinuta, posebno mi bude žao.
Na čemu si najviše zahvalan?
Kada saberem neku svoju karijeru i godine života koje su iza mene, mogu da kažem nekako da su ti lijepi trenuci uglavnom vezani za kvalitetne dobre ljude. Bilo je uvijek, kao i u svakoj karijeri, i uspjeha i neuspjeha i uspona i padova, ali, naravno, ja kao neko ko nije materijalista (i u porodici mi je tako i ostaće), nikad nisam materijalno posmatrao koliko ko ima, cijenio nešto kroz taj materijalni nivo, nego su to uglavnom ljudi koje sam imao sreće da srećem, mada je bilo i onih drugih. Ipak, mislim da je najveća vrijednost to da upoznate kvalitetne ljude od kojih možete nešto čuti, naučiti, a sve što naučite, možete prenijeti dalje.
Šta je to što te čini drugačijim od ostalih?
Možda taj neki kolektivni duh koji ja uvijek pokušavam da stvorim gdje god da radim, tu neku dobru atmosferu i od mnogih sam čuo da iz ljudi izvlačim ono najbolje u tom smislu. Ono što moji zaposleni, naši zaposleni, da ne govorim u prvom licu jednine, mislim da se nikad nisam proderao na bilo koga. Ako postoji nešto što treba da ispravimo, ispravimo u normalnoj komunikaciji. Smatram da su greške normalne i da svako ko radi, taj i griješi, tako da se sve može postići na mnogo ljepši način i upakovan u normalne ljudske odnose.
Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?
U svakom slučaju ovo prvo. Nastojim da vjerujem i vjerujem u principu i nastojim da napravim takav ambijent i da postavljam i te neke ciljeve u koje ja vjerujem i u koje će moje okruženje vjerovati da ima smisla da to radimo i da se u tom smjeru krećemo. Imam taj način razmišljanja da više volim, kako naš narod kaže, da sjedim i ništa ne radim ako me to ne interesuje i ako ja ne osjećam da je to dobro, a ono što osjećam i mislim da je dobro i kvalitetno, onda sve kapacitete usmjerim ka tome i ti ljudi koji su oko mene vrlo često prepoznaju da je to dobra stvar.
Koja osobina kod ljudi te nervira?
Nažalost, okruženi smo sve više ljudima i ambijentom gdje se licemjerstvo cijeni… poltronstvo… te neke negativne osobine, postaju nekako i poželjne, isplivavaju u prvi plan. Nekako smo kao društvo i ne samo naše društvo, mnoge pozitivne karakteristike ljudi i osobine ismijali, predstavili kao nešto retrogradno. Ja se nikad ne mogu s tim pomiriti.
Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?
Definitivno, nikad ne pokušati. To je moje geslo u životu bilo i sigurno ne bih postigao u životu što jesam da sam se plašio da pokušam. Bezbroj puta je bilo bezuspješnih pokušaja, ali uvijek čovjek može da kaže – bar sam pokušao. Jedan neuspjeh ništa ne znači, samo će vas očeličiti, ali će biti iskustvo za budući rad, djelovanje… to je i sad moja preporuka. Probajte, ako ne uspijete, idete dalje. Ništa strašno.
Čega se plašiš?
Iskreno, ničega. Posebne strahove nemam. Ne plašim se izazova, ne plašim ni teških situacija. Mislim da imam dovoljno mentalne snage da se uhvatim u koštac sa svim problemima, da ih prevaziđem. Nisam nikad dozvolio da neka vrsta straha preovladava, da ja ne bih nešto probao da uradim, što mislim da je dobro.
Šta si uvijek želio učiniti, a nikada nisi?
Možda neke sitnice, ali krupnije stvari… ne mogu reći da sam sve što sam želio uradio, ali sam pokušao i probao.
Koje je najvažnije obećanje koje si dao sam sebi?
Nisam neka velika obećanja sebi davao. Imao sam neke svoje principe i držao sam se njih i dan danas se držim u odnosu sa ljudima u odnosu premo poslu odnosu prema okruženju i nekako… nisam neka velika obećanja dao, ali imam tu filozofiju da nikad ne znate šta život nosi i ne možete sa sigurnošću reći „nikad neću to raditi“… Mislio sam da se nikad neću politikom baviti, u tom nekom periodu kad sam bio sportista, kad sam počinjao univerzitetsku karijeru… ali sticaj okolnosti promijeni na neki način i vaše razmišljanje i onda vam to nešto postane izazov. Ono što sam uvijek znao je „nikad ne reci nikad“ i nisam neka takva obećanja dao, a razmišljam i na način da ljudi koji ne šire svoje vidike i koji su kruti u svojim stavovima, ne mogu napredovati.
Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?
Da ne budem kao misice „mir u svijetu“… Kad pogledamo sva ova dešavanja danas i rat u Ukrajini i kompletnu ovu situaciju, počev od korone… sve te negativne stvari koje se dešavaju i nekako su se crni oblaci nadvili nad čovječanstvom i kao čovjeku humanisti, kao nekome ko uvijek ima pozitivnu energiju, kao nekome ko je uvijek pokušavao da pravi pozitivnu klimu u svom okruženju… smeta mi da ovoliko čovječanstvo ne može ništa drugo uraditi, nego toliki novac dati za naoružanje i iskoristiti to za ubijanje jedni drugih. To mi je katastrofalno.
Da li bi promijenio nešto na sebi?
To je jedno od težih pitanja. Rekao sam da nisam neko ko revidira svoje stavove. Vrlo često čovjek zna da ispadne naivan, pogotovo u odnosu sa ljudima, ali ne bih ni to mijenjao. Imam dovoljno i duha i mentalne snage da prevaziđem. Ljudi kojima učiniš, kojima pomažeš… ne vrate to vrlo često na adekvatan način, ali kad saberem… nekad čovjeku na neki način bude žao i krivo što uložiš energiju i vrijeme u neke ljude i onda vidiš da to ne vrijedi. Opet to nije nešto što bih ja mijenjao. Neki karakter je takav kakav jeste i svako ima svoj obraz i karakteristike i volim da se mogu pogledati u ogledalo, odnosno sam sebe pogledati u oči. To mi je najbitnije.
Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenio?
Volio bih da i ova djeca imaju mogućnosti da odrastaju kao što smo mi – u jednom vremenu koje je baš bilo onako opušteno i mnogo normalnije nego ovo danas. Ako bih mogao nešto mijenjati u odnosima kod ljudi, volio bih da dominira što više pozitivnih osobina, da se više poštujemo, da se više družimo, a ne kao što danas imamo slučaj da smo svi nekako puni neke zlobe, sujete, nekih negativnih stvari.
Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?
Istinu kakva god da je. Volim kada mi ljudi otvoreno kažu svoje mišljenje, a ne ono „odlično, super je“, a ne misli baš tako. Ja to ne volim i „ne pravi mi posao“, nema efekta. Mnogo više cijenim ljude koji su iskreni i koji će reći. Nekada vam to, naravno, nije drago i ego vam pogodi, ali ako ste normalan čovjek, onda shvatite da je to dobronamjerno.
Poruka za kraj?
Ne očekujte da je život „med i mlijeko“ i da je sve lako. Svaki dan je borba, svaki dan je neka nova prepreka, svaki dan se morate izboriti za nešto. Možda je to ostalo i od djetinjstva i malih nogu i sporta, jer sam nekako navikao da svaki dan rješavam te prepreke, a ne da sjedim i da se žalim kako je teško. Tek kad završim neke poslove ili prebrodim te prepreke, onda se prisjetim – ovo je baš bilo teško ili je trebalo pun napora da se prevaziđe. Generalno, poruka je da se više energije uloži u život i da ne čekamo da neko drugi to uradi. Možda je generalna poruka – život u svoje ruke i borite se za sebe.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
