Naš sugrađanin, Savo Kokanović, po struci knjigovođa, invalid proteklog otadžbinskog rata, koji je u ratnom stradanju izgubio i rođenog brata, danas se na pomalo neobičan, onako, Višnjićevski način, bori protiv društvene nepravde, nepotizma, kriminala i korupcije koja razjeda društvo.
Savo kaže da je u duši ljevičar, kosmopolita, iako to neki danas kvalifikuju na potpuno drugačiji način. Ispjevao je Kokanović do sada puno pjesama, onih predizbornih i izbornih, koje govore o našem mentalitetu, o pohlepi, o društvenom beznađu u koje smo odavno zapali.
Tako jedna od njegovih pjesama počinje ovim stihovima:
„Opet lutam stazom bespuća/ kroz oblake/ nikako da sletim./ Umrla su moja nadahnuća/ nemam nikog da se sada sjetim./ Srećem sjenke palih saboraca./ Na temelju njihovih grobova/ iznikoše dvorci i palate/ mešetara i novih snobova./
Podijeliše našu đedovinu./ Sebi slavu, borcima grobnice/ sebi službu, borcima ulice/ sebi gozbu, a narodu post/ sebi svilu, narodu kučine/ sebi modu, a harač narodu./
Okrenuše stvari naopako/ od leptira napraviše ale/ pa gutaju sve što redom stignu/ ostaju nam samo prazne zjale./
Na kormilu lađe nepismeni/ mlataraju svježim diplomama/ kažu, kako sutra biće bolje/ ne znam kome, njima ili nama./
Putuju u zemlju dembeliju/ mirnim morem plove prema luci/ i, gle čuda, ko ih tamo čeka/ pa, naravno, njihovi unuci./
U stihovima pjesnika iz naroda, našeg sugrađanina Save Kokanovića, mogu se osjetiti i prepoznati britke riječi i poruke slavnoga Filipa Višnjića, ali i besmrtna satira Radoja Domanovića.
Izvor: desavanjaubijeljini.com
