Jedan od svijetlih sinonima fudbala u Dvorovima i Semberiji.
Fudbal je zavolio kao mali dječak i skupa sa svojim vršnjacima po cijeli dan trčao je za loptom a kada je prirastao, njegovo omiljeno mjesto je bilo fudbalsko igralište u Dvorovima. Lopta ga je privlačila na magičan način i od malena je maštao da bude igrač u njegovom Proleteru.
Kao i sva njegova generacija, bio je prisutan na treninzima i utakmicama seniora a kada bi bio određen da dodaje lopte, to je bila sreća nebeska.
Priključio se mlađim selekcijama kluba i igrao sa vršnjacima lige koje su se tada organitzovale a već sa sedamnaest godina se priključio seniorima i započeo svoju dugu plodonosnu fudbalsku istoriju.
Prvu prvenstvenu utakmicu je odigrao aprila 1964. godine protiv FK “Semberija“ iz Popova, kada je postigao i pogodak a u ekipu su ga pozvali Brano Vićanović i Neđo Panić. Po nekim procjenama, nema zvaničnih statističkih podataka, Boća je za FK “Proleter“ Dvorovi odigrao preko 600 prvenstvenih i kup utakmica ne računajući prijateljske i trening utakmice.
Postigao je i veliki broj pogodaka od kojih su neki bili i vrlom značajni za plasmane i prolazak u Kupu. Iako je bio izuzetan fudbaler, odolio je mnogim primamljivim ponudama renomiranih ekipa i cijeli fudbalski vijek proveo je u Dvorovima, kao igrač, igrač kapiten, trener ekipe ili sportski direktor kluba. Bio je kapiten ekipe i primio je pehar za pobjednika finala Kup-a Zadrugara kada je u Dvorovima pobijeđena FK “Sloga“ iz Pruda, 1973. godine, a član je i jedne od najsjajnih generacija kluba koja je 1972. godine ostvarila plasman u 3.ligu SFRJ.
Uvijek se sa najozbiljnijom namjerom odnosio prema fudbalu i u tom pogledu je bio pravi profesionalac, a to je zahtjevao i od svojih suigrača, igrača kao trener ili sportskih saradnika, kao direktor. Zbog nepoštovanja njegovih principa često je bio principijelan i strog ali njegovo meko srce i istančani duh sportiste je uvjek preovladavao u daljim postupcima. Karijeru je završio 1986. godine, na lični zahtijev, da bi napravio mjesto u ekipi tada mladom Slobodanu Živanoviću, zanimljivo je da se zvanično od kluba oprostio 1984. godine na utakmici sa FK “Crvena Zvezda“ iz Beograda ali je, zbog potrebe kluba, nastavio svoju karijeru. To je još jedan pokazatelj njegove sportske veličine.
Fudbal ,je čini nam se, gen Bogdana Rankića, a svoje fudbalske gene je prenosio i na svoje potomke pa su uspješni fudbaleri bili i njegovi sinovi Miodrag-Mikica i Vladimir, a njegova unuka Una, je trenutno najveća heroina ženskog fudbala u Bosni i Hercegovini i o njoj će se tek čuti.
Bogdan Rankić je bio i ostao uzor mnogim dječacima iz Dvorova koji su zbog njega zavolili fudbal i isti igrali ili još uvjek igraju.
Bogdan je posle duge fudbalske karijere ostao u fudbalu, prvo kao trener seniora, a potom kao trener više pionirskih selekcija i sportski direktor kluba u čemu je uvjek bio uspješan. Ne rijetko je bio i član uprave kluba gdje je davao doprinos u organizaciji i podizanju rada na viši nivo.
Svoj doprinos je dao u raznim akcijama kluba kao izgradnje tribina, travnatog terena, organizaciji tombole i proslava jubileja.
Bogdan Boća Rankić od 1999. godine je nosilac „Srebrne plakete FK “Proleter“ Dvorvi“ za zasluge u radu i organizaciji fudbalskog kluba a od 2019. godine i „Zlatne plakete FK “Proleter“ Dvorovi“.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
