Društveno preduzetništvo i organska proizvodnja, dva aspekta poslovanja novina su u našem okruženju. I oba su ovjenčana nagradama. Sa jedne strane proizvodi od organskog povrća prepoznati su kao najbolji domaći proizvod od strane Privredne komore RS. Sa druge, Evropska komisija nagradila je Agroplan kao jedan od najboljih evropskih projekata u oblasti inkluzije i zapošljavanja manjinskih grupa.
Započeti priču o bijeljinskom Agroplanu je poseban izazov, jer ona ima dvije dimenzije, od kojih su obje novina za naše podneblje. Društveno preduzetništvo i organska proizvodnja! Dok je organska proizvodnja pojam za koji svi znaju, ali gotovo izvjesno imaju pogrešnu predstavu o čemu je riječ, društveno preduzetništvo je prilična nepoznanica.
Dakle, Agroplan je preduzeće koje se bavi organskom proizvodnjom voća i povrća, a imaju i sertifikovane prerađene proizvode organskog porijekla, prve na prostoru BiH. A to je i preduzeće čiji je osnivač udruženje Otaharin, koje se od 2005. bavi promocijom obrazovanja Roma i zaštite njihovih prava.
U sklopu programa zapošljavanja i ekonomskog jačanja romske populacije, došli su na ideju da pokrenu projekat društvenog ili socijalnog preduzetništva. Ovakvo preduzetništvo odnedavno je prepoznato i u zakonima Republike Srpske, a od uobičajenog se razlikuje po tome što je usmjereno na grupe ljudi koje se teško zapošljavaju, dok se dobit ne dijeli već ulaže u dalje širenje i ostvarivanje društvenih ciljeva. Dragan Joković je izvršni direktor Centra za integrativnu inkluziju Roma i Romkinja “Otaharin”, koje je osnivač Agroplana.
– Kada smo došli na ideju za pokretanje Agroplana, razgovarali smo sa našim korisnicima i kao ciljnu grupu uzeli romske žene, kao jednu od najranjivijih. Ispostavilo se da se mnogo njih bavi poljoprivredom, bilo da rade kod nekoga ili uzgajaju za sebe. Još neke okolnosti su uticale na ovu odluku, a jedna od najvažnijih je činjenica da je Semberija poljoprivredni kraj. Za bavljenje poljoprivredom u ovim krajevima se može steći znanje koje nije formalno, nego je moguće kroz neformalno učenje i sticanje vještina. Kroz naše djelovanje nekako je logično bilo da se opredijelimo za organsku proizvodnju voća i povrća. Preduzeće je registrovano 2017. godine. Obratili smo se gradskoj upravi koja nam je dodijelila zemljište i objekat napuštene škole, Bijeljincima poznatiji kao Fincov salaš, u naselju Pučile. Tu školu smo ranije koristili za neke aktivnosti udruženja, a bila je napuštena i devastirana. Uložili smo mnogo donatorskih sredstava da bi adaptirali prostor za rad, kao i za podizanje plastenika. Već 2018. smo postavili prvi plastenik uz pomoć Trag fondacije i Oak fondacije.
U toku razrade projekta, anketirali su sugrađane da li znaju šta je organska hrana i da li su je probali. Dobili su, u neku ruku, poželjne odgovore. Da, znamo i probali smo. Tu su uvidjeli da svi organskim proizvodom smatraju ono što se uzgaja u njihovoj bašti ili na selu. Ali, priča je zapravo daleko složenija.
– Izazov kod organskih proizvoda je specifična proizvodnja, koja mora da bude zaštićena, a zatim i sertifikovana. Desetostruko je teže nego obična poljoprivredna proizvodnja, jer postoje posebne procedure koje se tiču uzgoja, prihrane i zaštite bilja. Sve počinje od sjemena koje mora biti organsko, ne smije biti tretirano ni termički ni hemijski, a tek da ne govorim o genetskim modifikacijama. Takvo sjeme ne možete kupiti u prodavnicama. Ili ga uzgojite ili nabavljate od posebnih dobavljača. Zatim, zemljište mora biti netretirano. Mi smo imali sreću pa smo dobili zemljište koje ranije nije obrađivano, pa je konverzija trajala kraće. Za zemljišta koja su obrađivana i na njima korišteni herbicidi, pesticidi i vještačka đubriva, konverzija, odnosno period tokom kog se zemljište tretira posebno, traje oko dvije godine. Sve vrijeme se koriste samo organska đubriva. Da bi se dobio sertifikat, sve što se koristi u zaštiti i prihrani je strogo kontrolisano, sva dokumentacija se prilaže sertifikacionoj kući, uz dokaz o nabavci. Olakšavajuća okolnost je što smo se odlučili za zatvorenu proizvodnju u plastenicima, koji štite od spoljnih uticaja.
Pod plastenicima imaju dva hektara zemljišta koje obrađuju, i tu se organski uzgaja 14 različitih vrsta sertifikovanih biljaka. Uzgoj svake biljke se posebno dokumentuje i sertifikuje. Odlučili su se za sezonsko voće i povrće poput jagoda, zelene salate, luka, rukole, špinata, blitve, paradajza, paprike, tikvica, patlidžana… Za te kulture su osigurali sjemena i pažljivo poštuju sve u vezi sa onim što se propisuje da bi proizvod dobio sertifikat organskog proizvoda. A onda su uvidjeli da će morati da se bave i preradom proizvoda.
– Prošle godine smo uvidjeli da naš svježi program nema dovoljno dobar plasman i da u sezoni imamo veliku proizvodnju paprike i paradajza koji nam ostaje. Bilo nam je žao da to propada, pa smo odlučili da neprodato preradimo u ajvar i paradajz sok. Uz podršku prijatelja i donatorskih organizacija opremili smo prostor u skladu sa propisanim standardima i započnemo proizvodnju. Tako je objekat bivše škole postao neka vrsta našeg haba, mjesto okupljanja i rada. Danas imamo dva odlična proizvoda, lijepo brendirane, kao prve sertifikovane organske proizvode u BiH. Paletu proizvoda ćemo vjerovatno proširivati, jer prerada omogućava da plasman proizvoda duže traje. Sve je prepoznala i Privredna komora Republike Srpske i dodijelila nam nagradu za najbolji domaći proizvod u 2021. Godini.
Joković ističe i veliku podršku Ministarstva poljoprivrede Republike Srpske u promociji onoga što rade, jer su im omogućili odlazak na sajmove u Beograd, Novi Sad, Mostar… Na neki način, Agroplan je postao primjer koji se predstavlja drugima koji žele da se bave ovakvim načinom poljoprivredne proizvodnje.
– Zaista imamo značaju podršku od našeg resornog ministarstva i hvala im na tome. Često nas kontaktiraju, organizovali smo radionicu za poljoprivrednike koji su zainteresovani da se bave organskom proizvodnjom, jer žele da omasove ovakvu proizvodnju i da umreže proizvođače. Rade mnogo na promociji, jer organska proizvodnja ovdje može da ima budućnost ukoliko imamo veće količine. Za sada smo neprimjetni, mi smo neznatan procenat u jednoj Bijeljini, koja je poljoprivredni kraj. Za izvoz na neko strano tržište morali bi da imamo ogromne količine. Postoje proizvođači koji prave organske sokove, heljdino brašno… Ali, u suštini, vi se ne možete baviti i proizvodnjom, i promocijom, i plasmanom, potrebna je pomoć svima. Ministarstvo je uvelo podsticajne mjere i vjerujem da tu ima dosta potencijala da ohrabri mnoge da se time bave. Bilo bi dobro da se organski proizvodi iz Republike Srpske nađu kao sastavni dio ponude naših restorana i turističkih destinacija.
Upravo u činjenici da jedno malo preduzeće ne može da se bavi svim ovim poslovima koji se nalaze na putu od sadnje sjemena do toga da se plod nađe na kuhinjskom stolu, leži glavna poteškoća. Nije se lako izboriti za prepoznatljivost u jednoj poljoprivrednoj sredini, kao ni razraditi kanale prodaje. Ali, kako organska hrana na neki način ulazi kao moda za koju su neki čuli kao trend u inostranstvu, otvara se mogućnost da ugostitelji koji bi ponudili hranu od ovakvih proizvoda, budu direktni kupci koji premošćavaju pitanje plasmana.
– Kanali prodaje su otežavajuća okolnost. Sa jedne strane nije razvijena ta svijest, a sa druge, u Bijeljini postoji veliki broj ljudi koji imaju svoje bašte ili imaju nekoga na selu. Mi smo napravili pionirski pokušaj da radimo dostavu hrane. Taj model je dobar, ali još nije omasovljen, trebaće vremena da zaživi. Ljudi koji se bave gastronomijom, shvataju da je organski meni i služenje hrane od organskih namirnica trend, ne samo na zapadu nego i kod nas. Ranije je kod nas bilo teško naći vegetarijansko ili vegansko jelo. Trenutno u ponudi nema proizvoda organskog porijekla, ali imamo interesovanje ugostitelja koji žele da ih stave u ponudu. Vjerujem da je to početak saradnje i da ćemo tako promovisati svoje proizvode i omasoviti prodaju. Za nas je to možda najbolji vid plasmana, jer su u pitanju veće količine i to bi nam osiguralo redovnu prodaju i prihode, što je za svakog proizvođača ključno. Vjerujem da ćemo uspostaviti saradnju sa više restorana i da će to biti na korist svima.
Proizvodi Agroplana dobili su nagradu za kvalitet, kao i za koncept organizovanja. Prošle godine, Otaharin je dobio nagradu Evropske komisije za najbolje projekte u oblasti inkluzije, kao inovativan projekat koji daje podržavajuću atmosferu za rad i usavršavanje. To dovodi do onog pojma društvenog preduzetništva, koje je osim proizvoda usmjereno na osposobljavanje ugroženih grupa koje teško mogu doći do zaposlenja.
– Mi smo učestvovali u izradi zakona o društvenom preduzetništvu, i sa tim zakonom je Republika Srpska među prvima u regiji koja je regulisala ovu oblast. Ono je kod nas još uvijek u začetku, ima nas tek dva preduzeća u RS. Razlika između klasičnog i socijalnog preduzetništva je u tome da je drugačija podjela profita. Poenta je da se sva zarada ponovo investira, nema podjele dobiti. Sve što se zaradi, vraća se kroz investicije i tako se širi dalje. Društveno preduzetništvo je značajno jer targetira kategorije ljudi koje se najteže zapošljavaju, kojima treba posebna pažnja, koji zahtijevaju posebnu pripremu, pomoć… Vrlo često to im je prvo zaposlenje, nemaju dovoljno obrazovanja, a privatnici se ne bave time, oni žele gotovog radnika. Jedna od stvari koje želimo je da kroz naš program obučimo određen broj radnika koji će kasnije moći da se zaposle i na drugim radnim mjestima, ne moraju uvijek raditi kod nas. Mi im pružimo ono što je neophodno, ambijent i razumijevanje, jer oni često dolaze iz različitih kategorija društva, nemaju mogućnost obrazovanja, nisu spremni da rade u nekoj firmi ili su diskriminisani. Sa te strane, mi ih osnažujemo i pripremamo za tržište rada gdje će predstavljati vrijednost za nekog drugog poslodavca.
Treba spomenuti i one koji su projekat podržali kako bi se prevazišli svi do sada pobrojani izazovi koji stoje pred jednim ovakvim projektom. Uz Grad Bijeljinu, koji je na korištenje dao zemljište i objekat, za njegovo uređenje, izgradnju plastenika i nabavku svih potrebnih repromaterijala, pomoć su pružili fondacije Trag, OAK, Giz, švajcarski Caritas, CARE. Oni su podržavali i ranije projekte Otaharina, a nema sumnje da će i ovaj, koji se već izdvojio kvalitetom.
– Agroplan je mala firma i ne postižemo punu održivost. Kao socijalno preduzeće zavisimo od donacija, koje su nam neophodne do trenutka kad ovaj posao doživi punu održivost. Imamo dva agronoma i još tri zaposlene žene, a tokom sezone zapošljavamo određen broj radnica koji je potreban da se posao uspješno završi. Mnogo njih je prošlo kroz ovaj projekat tokom kog su naučili sve o ovom poslu. Mislim da je 10 žena dobilo svoje plastenike i proizvode za svoje potrebe. Ukoliko na neki način napravimo kolektivnu sertifikaciju, možemo proširiti obim proizvoda. Ipak, nezahvalno je pričati o povećanju proizvodnje. Sa jedne strane nemate dovoljno proizvoda da značajnije uđete na tržište ili izvozite, a sa druge strane nema tolike potražnje. Da dogovarate saradnju sa nekim marketom, on će vam tražiti veću količinu, neće vam garantovati koliko dugo ćete sarađivati, a vi da bi ispunili te zahtjeve, morate mnogo ulagati. Tako da je ovo posao za velike igrače, ili da se mali umrežavaju. Po meni je ovaj kroz zadrugarstvo i socijalna preduzeća bolji.
Ostaje nam nakon svega da kažemo nešto i o Draganu Jokoviću, koji već 17 godina radi na unapređenju prava Roma i obrazovanja romske djece. Sve to ga dodatno pogađa, jer je i sam otac dvije kćerke. Priznao nam je da na njega i te kako emotivno utiču svi ti problemi i nedaće kojima su neka djeca izložena, a kojima svakodnevno svjedoči. Davno je odlučio da radi ovaj posao baš zbog toga, jer je najveći broj teških sudbina upravo među Romima.
– To je posao koji niko neće da izabere, tu socijalnu priču. Vrlo malo ljudi želi da se bavi ovim poslom. Razumijem i to, jer je teško i frustrirajuće – to je borba s vjetrenjačama. Nije nimalo lako, ali je velika satisfakcija vidjeti romsku djecu u školama i na fakultetima, umjesto na ulicama, a veliki broj njih je pronašlo i zaposlenje u Udruženju „Otaharin”. Mi vrlo rijetko imamo priliku da nam neko dođe sa lijepim vijestima. Najčešće su to ljudske patnje, problemi i teške dječije sudbine. Vrlo teške sudbine porodica i to ostavlja velike posljedice na nas. Teško je slušati takve sudbine i gledati djecu kako prose. Konstantno je potrebno pronalaziti motivaciju za rad i iznova tražiti satisfakciju i energiju da nastaviš da radiš. Srećan sam što se oko mene nalazi dobar tim ljudi i što nisam sam u ovoj priči.
Dodaje da je preuzeo na sebe zadatak da drugima predstavlja romsku kulturu i tradiciju, koje mora posebno razdvajati od pseudo-običaja koji su se zapatili kao dio predrasuda. I sa njima se bori ne samo u okolini, već i u svom okruženju, među prijateljima.
– Nije to uopšte lako. Vrlo često ne nailazim na razumijevanje, jer ljudi imaju duboko ukorijenjene predrasude o Romima. Ja nisam Rom, ali to poistovjećivanje mi ne pada teško, jer nemam predrasude i želio bih da budemo svi jednaki. Vrlo često se dešava da mi kažu „Vidi on je Rom, a tako dobro govori srpski jezik” ili “Kakvo je to romsko ime Dragan Joković?” U potpunosti razumijem romsku kulturu i dobro smo se uklopili. Oni koji razumiju sve to me podržavaju, ali dosta ljudi i dalje ne razumije zašto bi se neko bavio ovim poslom. Moji prijatelji se čude, u suštini dosta njih ne može da razumije, ali nakon nekog vremena počnu i oni da mijenjaju svoj stav prema Romima. Najprije promijene način na koji ih opisuju, počnu da koriste naziv Rom ili Romkinja, a ne neka pogrdna imena.
MOTIVACIJA
Generalno, smatram da bi svi trebali prestati kupovati velike količine proizvoda, a da obratimo pažnju da to bude kvalitetnije. Imam utisak da se kod nas nabavlja previše hrane koja se ne iskoristi i onda se dio baca. Negdje postoji ta potreba da se nakupuje, a nema potrebe. Našu salatu ili luk, prodajemo u vezici u kojoj je 200 grama, to je dovoljno da danas napravite salatu, sutra ćete naručiti novu. Na taj način treba premostiti to što je kvalitetna hrana nešto skuplja. A treba paziti šta jedemo, trebali bi svi ali barem da počnemo razmišljati šta dajemo djeci ili nekome ko je slabijeg zdravlja.
KVALITET
Postoje liste dozvoljenih sredstava za prihranu i zaštitu biljaka, kao i odobrenih sjemena. Te liste su uslov i to je solidno uređeno, premda bi mogle biti ažurirane, jer postoje sredstva koja se koriste u svijetu, a kod nas nisu na listi. Nama generalno nedostaje tih proizvoda. Naša dva agronoma su u stalnom problemu da se biljka zaštiti, ako je nešto napadne. U neorganskoj proizvodnji to je jednostavno, odete u poljoapoteku, oni vam preporuče pesticid, poprskate i – to je to. Međutim, biljka zadrži dio tih materija, one završe u plodu i mi ih unosimo tokom ishrane i vremenom se talože u nama… Ljudi su često obmanuti, ne postoji nikakva kontrola, niti na nekom proizvodu piše porijeklo, odakle je stiglo i kako je tretirano. Zato smatramo da je potrebno odvojiti proizvođača od preprodavca i da građani znaju šta kupuju, a ne da budu pod utiskom bake koja prodaje na pijaci. Mislite da ona to uzgaja kući, a zapravo je to sve dio jedne preprodavačke priče i taj proizvod može biti uzgojen bilo gdje. Dakle, treba nam potvrda neke institucije da je proizvod uzgojen organski i da potrošač zna šta kupuje, a proizvođač je zaštićen jer ukoliko je njegov proizvod potvrđeno visokog kvaliteta, onda je cijena veća.
DRUŠTVENO ODGOVORNA KUPOVINA
Kako ćemo se razvijati i da li ćemo kao preduzeće ostati na mikro nivou, prije svega zavisi od plasmana i podrške koju, za sada, dobijamo. Zanimljivo je pitanje plasmana u inostranstvo, poput Austrije koja je otvorena za naše proizvode. U mnogim zemljama se cijeni ne samo kvalitet, već i društveni aspekt proizvodnje. Određen broj ljudi kod njih cijeni to što kupovinom nekog proizvoda zapravo pomaže određenoj grupi ljudi.
SPORTSKA INKLUZIJA
Neki od uspješnijih projekata koji pomažu romskoj djeci da se uključe u društvo i da prihvate školu kao pravi izbor, su i oni koji su u vezi sa sportom. Ženski fudbalski klub „Otaharin” je 2019. godine od UEFA-e dobio bronzanu nagradu – osvojivši treće mjesto za najbolji projekat za inkluziju, a udruženje je nagrađeno i Evropskom nagradom za integraciju Roma. Njemačka fondacija je podržavala projekat sportskog kluba u kome treniraju sva romska djeca. Mali fudbaleri i fudbalerke dobijaju stipendiju, pod uslovom da su uz fudbal redovni u školi i uče. A, uz učenje fudbalskih poteza, treneri ih uče povezivanju, odnosu dječaka i djevojčica, odgovornosti. Treniranje fudbala na stadionu u naselju Tombak ili zimi u dvorani, za ovdašnje klince je jedna od rijetkih stvari koje ih povezuje sa svijetom. Jer nema tog ko ovdje ne mašta da postane kao Zlatan Ibrahimović, najpoznatija ličnost koja je potekla iz ovog bijeljinskog naselja.
Dešavanja u Bijeljini
Foto i izvor: theprestige.ba