Bliska nezavisnost Republike Srpske, prosječna plata od 2.000 KM, roboti koji će u fabrikama mijenjati radnike i lovci koji će braniti državu, samo su neka od predizbornih obećanja koje su domaći političari “ispalili” prethodnih dana.
nalitičari smatraju da će uprkos navedenim bombastičnim riječima i najavama svijetle budućnosti, kampanja pred oktobarske izbore donijeti malo šta novog u odnosu na ono na šta su birači u Srpskoj i BiH već navikli prethodnih godina. A to je, makar što se Republike Srpske tiče, ponovno obećanje vlasti o vraćanju oduzetih dejtonskih nadležnosti, plašenje birača unutrašnjim i spoljnim neprijateljima, koji, eto, samo što nisu uništili Srpsku, brza nezavisnost na koju se, zbog spleta okolnosti, mora još malo pričekati.
Čarobna cifra
Što se tiče opozicije, ono što je javnosti posebno privuklo pažnju jeste obećanje zamjenika predsjednika SDS, Milana Radovića, da bi prosječna plata u Republici Srpskoj, u doglednoj budućnosti i pod uslovom da opozicija u oktobru preuzme vlast, trebalo da iznosi oko 2.000 KM.
Politički analitičar i direktor PR agencije “Pragma” iz Beograda, Cvijetin Milivojević, za Srpskainfo ocjenjuje da bi biračima u Srpskoj najbolje “legla” priča koja bi predstavljala “miks” onoga šta obećavaju lideri vlasti i opozicije.
– Mislim da bi predizborna kampanja koja bi bila nešto između priče Milorada Dodika o tome da će Republika Srpska uskoro biti nezavisna, te obećanja Milana Radovića o 2.000 KM prosječne plate, imala najbolji odjek kod birača. Inače, to obećanje o plati od 1.000 evra podsjeća na ono što je Aleksandar Vučić obećavao u svojim predizbornim kampanjama. Prije desetak ili više godina, Mlađan Dinkić takođe je obećavao isti iznos. Izgleda da je ta cifra o prosječnoj plati od 1.000 evra čarobna za srpske političare s obje strane Drine – kaže Milivojević.
Inače, vrijedi podsjetiti na to da se Radovićevo obećanje o prosječnoj plati od 2.000 KM, koje je prethodnih dana izazvalo salve podsmijeha i reakcije brojnih funkcionera SNSD, ni najmanje ne razlikuje od obećanja lidera SNSD Milorada Dodika iz 2018. godine.
Naći mjeru
Naime, nakon što je tada preuzeo funkciju srpskog člana Predsjedništva BiH, Dodik je u više navrata izjavio da će se “na osnovu iskustva drugih zemalja“ zalagati da u Republici Srpskoj, za pola godine, prosječna plata poraste na 500 evra, a u narednih godinu dana na 1.000 evra.
– Treba da nam bude cilj da što prije dostignemo prosječnu platu od 1.000 evra. Ako hoćemo da sačuvamo stanovništvo, mi moramo brzo djelovati i to mora da bude vidljivo. Pokušaću da kreiram i predložim neke mjere ekonomske politike koje će da zaštite domaću proizvodnju – govorio je tada Dodik.
Komentarišući ova obećanja, Cvijetin Milivojević tvrdi da je jasno da je to “jedna velika laž”, koja se, kako ističe, stalno ponavlja i u Srbiji.
– Jasno je da je priča o prosječnoj plati od 1.000 evra nemoguća u bliskoj budućnosti. U Srbiji je Vučić, kao veliki vođa, svoje glasače već naučio na to da može izreći dvije laži ili kontrateze u samo jednoj rečenici, a kamoli u istom danu ili predizbornoj kampanji. Ovdje u Srbiji to prolazi kod Vučića, ali mislim da bi kod vas to teško prošlo od nekog ko je u opoziciji, kao što je Radović. Bolje bi bilo da se zadržao na obećanju o prosječnoj plati od 500 ili 600 evra, jer bi u to birači lakše povjerovali. Uvijek je potrebno naći mjeru između onoga šta je realnost, a šta pokušaj kupovine birača – kaže Milivojević.
Neopredijeljeni birači
Komunikolog Mladen Bubonjić za Srpskainfo ističe da se zbog intenzivne komunikacije i nastupa političara stiče utisak da predizborna kampanja kod nas traje neprekidno, od izbora do izbora, dok se mjesec dana pred izbore samo formalizuje.
– S tim u vezi, poruke koje se plasiraju u tom periodu, samim tim i obećanja, bilo populistička ili nacionalistička, čine dio uobičajenog političkog folklora, koji se nerijetko samo reciklira i prepakuje. Obećanja se u formalnom predizbornom periodu samo intenziviraju, ali na osnovu javnih istupanja može se pretpostaviti u kom pravcu će komunikacija, kao i obećanja ići – od uobičajenih pitanja nacionalne ugroženosti, preko podjele na “naše” i “vaše”, kao i proskribovanja navodnih izdajnika, sve do uobičajenih obećanja o poboljšanju standarda. Matrica je ista, možda se samo sastavni dijelovi narativa mijenjaju. Na primjer, umjesto obećanih 1.000 KM, sada se obećava 2.000 i slično – kaže Bubonjić.
Dodaje da su predizborna obećanja, kao i politička komunikacija uopšte, namijenjeni “političkoj bari”, odnosno neopredijeljenim biračima.
– Stranačka armija, kakva god obećanja da se plasiraju, predstavlja sigurnu glasačku bazu, tako da te poruke nisu ni upućene njima. Problem je što “političku baru” čine razočarani glasači, koji su u značajnoj mjeri apstinenti. Njih je veoma teško motivisati da uopšte izađu na izbore, a kamoli da nekom daju svoj glas. S tim u vezi, njima možete plasirati bilo kakva obećanja, svakako ih ne dotiču. Kada na to dodamo političku i demokratsku nezrelost društva i činjenicu da političari šta god da urade ne snose političku odgovornost, kao i kaznu u vidu gubitka podrške birača, jasno je da ne prezaju ni od čega, pa ni od obećanja za koja su svjesni da ih ne mogu ispuniti. Procenat neispunjenih obećanja se od izbora do izbora samo povećava, ali stranačke “kohorte” to ne dotiče. I dalje vjerno daju svoj glas onima koji im decenijama zamazuju oči – zaključuje Bubonjić.
