od mojega sela ljepšeg nema.
Slobodan Jekić o rodnim Amajlijama
Tako učitelj Slobodan Jekić pjesmom kazuje o svom rodnom selu Amajlije, ali i osvim ostalim semberskim selima, jer se ova grlena pjesma čuje širom ravnice. Ponosna pjesma. Uzvišena i iskrena.
Uostalom, sve se u Semberiji poredi sa Sremom i Mačvom, pa i sama sela. U stvari, naselja s obje strane rijeka Save i Drine su gotovo ista. I pjesma u njima. Da i njihova sela liče na ona sremska, stihom i kajdom vele i sami Mačvani. Prvo su to potvrdili Badovinčani, a onda i svi ostali pored rijeke Drine, od Lešnice, pa do Ravnja.
Ne zna se kada je nastala ova pjesma, ali sigurno davno, jer su sremska sela, sa širokim šorovima, klupicama pored kapija, sa trotoarima, drvoredima, okrečenim kućama u bijelo, sa velikim raskrsnicama i birtijama u njihovoj blizini, sa pokošenom travom pored puteva – plijenila pažnju Semberaca i Mačvana, ali i stvarala im želju da i njihova sela budu takva. Ako ništa bar da su takva u pjesmi.
Pjesmu su, svakako, ispjevali momci, na sijelima, vašarima i svetkovinama, kako bi djevojkama iz drugih mjesta poručili da je njihovo selo lijepo – da mu ravnog nadaleko nema, pa čak ni tamo prijeko – preko rijeke Save.
Nizijska pjesma, pa ma iz koje je ravnice, odslikava i mentalitet i svekoliki život ljudi u njima. Sremska pjesma više je bećarska. Vedra je i široka. Ona koja mami, razgaljuje i pali dušu. One u Mačvi i Semberiji gotovo su iste. Slične su. Isti napjev, isti stihovi, iste kajde. Samo su semberske otegnutije zbog mekog, ijekavskog izgovora (bar nam se tako čini da jeste) izuzev kada Semberci zapjevaju utroje. Onako kako su, u njihovom starom nostalgičnom, gorštačkom, kamenitom hercegovačkom zavičaju, nekada pjevali njihovi preci, pa taj melos u seobama donijeli i u ravnicu između dvije rijeke..
I ta bećarska, ali i te nostalgične, pjesme grunu do samih nebesa. Iz razdrljenih čobanskih, paorskih, ratničkih prsa. Razliju se preko visokih hrastika i vrbaka, preko širokih rijeka. Zagrgolje ili zapljusnu kao vode Save i Drine. Često se, i bećarske i nostalgične, pjesme stope u jednu ariju. U ravničarsku. U domaćinsku. U momačku i djevojačku.
Tako je to u Zemlji vilovitoj – oko rijeke Drine Zelenike, pa sve do Save i Srema, jer se za nju, i njeno priobalje, veli da je to vilinska – slobodarska zemlja.
Dvorovljanski učitelj Slobodan Jekić – Jekara
Dvorovljanski učitelj Slobodan Jekić, za njegovu generaciju Jekara, baš je iz Zemlje vilovite. Zna i bećarsku, a još više onu nostalgičnu ariju. Nasisan vilovitim rosama i vedrinama, zvucima bukovima i hukovima, modrinama i visinama, pjeva i momačke pjesme. Ravničarske. Počeo je prije skoro šezdesetak godina sa svojim komšijama i rođacima u Amajlijama. Sada to čini i sa mještanima Dvorova u kojima živi.
Kada Jekara povede pjesmu Kol'ko je odavde do Srema, pa je prihvate njegovi Ravničari, slušaocu se učini da i sama rijeka Drina na trenutak zastane, da oslušne pjesmu. Umiri se. Ućuti. Kada se na kraju pjesme čuje ono prepoznatljivo aj, vaj ponovo zagrgolji, ponese njene taktove sa sobom sve do ušća u Savu kod Rače – do Srema.
Ova plahovita rijeka nosi i druge pjesme učitelja Jekare. I uvijek kada ih čuje zastane. Čini se da razmišlja na koju će poteći stranu. Pjesma joj zaustavi smaragdnu vodu. Zelenika oslušne poj Ravničara, pa opčinjena njome trgne se, prene se iz dubokog sna i nastavi – baš do Srema.
Jekarine pjesme izvijaju se iznad vrhova podrinskih i posavskih vrbaka, iznad ada i starača, ječmišta i plandišta, iznad prostranih ravnina Semberije, Srema i Mačve. Odbiju se od vrhova Cer planine i ponosne Majevice.
Livadica svud okolo žica
Ovce čuva lijepa čobanica,
Ovce čuva žalosno popijeva,
Oj, dragane, što mi te nema.
Jekara je oduvijek volio lijepu izvornu pjesmu, onu koja se pjeva učetvoro, upetoro ili ušestoro. U djetinjstvu je naučio dosta pjesama od svojih komšija u Amajlijama, ali i od Mačvana, svojih djedova, ujaka i rođaka. Od ljudi s obje strane Drine Zelenike. Sada ih zna na stotine.
Napjevi pored ove rijeke Zelenika su grleni. Široki kao i Zemlja vilovita. Isti su. I tamo gdje se na njene ravnice gleda s plave Cer planine, ali i sa vrhova Majevice. Takvi su na drinskim bukovima, na staračama, po šibovima i sprudovima. Istovjetni su i sa široke rijeke save, njenih ada, modrih vrbaka, gorostsnih hrastova, bijelih topola…
Prepoznatljivi Jekara
Učitelj Jekara nastupao je na skoro svim kulturnim manifestacijama u Srpskoj i Srebiji, ali i u inostranstvu. Prepoznatljiv je po snažnom, muževnom glasu kada su bećarske kajde, ali i mirnoći dok pjeva nostalgične pjesme.
Cvijetaj, ružo, zeleno i bijelo
da zakitim čojano odijelo.
Jekara nastoji da zadrži njihovu izvornost. Da sačuva kako bi zauvijek bile baš onakve kako su pjevane prije nekoliko stotina godina. Svaka od tih pjesama ima lijepe tekstove. Njihovim rječima ljudi iz Podrinja, Mačve, Jadra, Pocerja, Semberije i podmajevičkog kraja oduvijek su izražavali ljubav, patriotizam i sva druga osjećanja. Sa ovim pjesmama išli su i u ratove i u svatove, na krštenja i pričešća, u ropstvo i vračali se kućama.
Vremenom njegovanje izvornog melosa postao je zavjet učitelja Jekića. Prava zakletva.
Osu se nebo zvijezdama
ravno polje ovcama,
ovcama nema čobana,
do jedno dijete Radoje
i ono ludo zaspalo.
Dvorovima su oduvijek bili vrsni pjevači i igrači. Imali su i dobro kulturno-umjetničko društvo, a onda je sve to stalo. Učitelj Jekara osjećao se odgovornim da oživi i pjesmu i kolo u Dvorovima. Početkom novog milenijuma počeo je vježbati svoje đake. Posrećilo mu se. Dvorovljani ponovo imaju dobre pjevače i folkloriste. Čak i vlastiti festival. Malo li je?
Aj,vaj
Odlaskom u penziju Slobodan Jekić nije ostavio pjesmu. Redovno vježba sa amaterima iz Dvorova. Često zapjeva i sa svojima u Amajlijama. Veli da su mu najdraže pjesme koje počinju riječima aj vaj, jer su melodične i zahvalne za pjevanje. Na sreću, u Vilovitoj baš ima dosta pjesama koje počinju tim riječima.
Jesam li ti govorila, mile,
da ne piješ ladne vode Drine, aj vaj,
Drinu vodu zatrovale vile,
pa se bojim i tebe će, mile, aj vaj
Kad nastupa učitelj Jekara uvijek je u sredini grupe u sivom odjelu. Navikao je na tu boju. Njegovi pjevači nose tkanice, jeleke i tradicionalne bjele ravničarske košulje. Nikada se nije stidio što voli seljačku muziku, kako su ovo pjevanje nekada zlurati nazivali. Ono krijepi i pjevače i one koji je slušaju. Milo mu je što se sada i mlađi interesuju za stare autohtone izvorne pjesme i kola. Znači da pjevajući nije proćerdao više od polovine svog života.
Jekara najčešće pjeva Ozren goro, šikaro zelena, zatim Osu se nebo zvijezdama, Opadaj lišće sa gore, Pjevaj mi pjevaj, ali i Drino vodo, aj vaj, Drino vodo, ne ruši mi ade…
Opadaj lišće sa gore,
pa popkrij moje tragove
da me moj dragi ne nađe
Zlatno grlo učitelja Jekare. Domaćinsko. Pitomo. Ali ponosno, iskreno i toplo. Zato i grune:
Kol'ko ima odavde do Srema
Od mojega sela ljepšeg nema.
A do tog Srema je i blizu i daleko. I dosta je sela. Velikih ravničarskih. I ušorenih i raširenih, ali je ono Jekarino, rodno i mileno Amajlije.je lijepo. Takvi su i njegovi Dvorovi.
U njemu se pjevaju i omiljene pjesme Janka Veselinovića o oblacima i o oračima, o Maloj Keji, o žutim kruškama…
O ravninama ravnim.
Tihomir Nestorović
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com