Neobičan ljubavni spoj. Pročitajte zašto je i kako Markus Štapke iz Njemačke zavolio beogradski klub i koliko puta godišnje dolazi u Beograd samo zbog crno-bijelih. Zbog Partizana išao 12.000 kilometara!
Lotar Mateus je ime koje navijači Partizana izgovaraju sa posebnim tonom. Izraz poštovanja, divljenja, zahvalnosti. Legendarni njemački fudbaler je kao trener Partizana, gotovo kao "ruki" u tom poslu, odveo crno-bijele prvi put u grupnu fazu Lige šampiona. Bilo je to 2003. godine.
Mateus je ostao u srcu navijačima Partizana, a i on i dan-danas kaže da prati šta se dešava sa beogradskim klubom.
Godinama kasnije, jedan Nijemac je čest gost Beograda i možete ga vidjeti na tribinama stadiona na Topčiderskom brdu.
Markus Štapke (Markus Stapke) iz Cvikaua, grada u kojem je "sklepan" čuveni automobil trabant, dolazi na utakmice Partizana. U Beograd. Ima i tetovažu sa motivima FK Partizan, zbog crno-bijeih je jednom prilikom prešao čak 12.000 kilometara!
Kako? Zašto?
U intervjuu za blog crno-belanostalgija, ovaj Nijemac je ispričao šta mu je bila inicijalna kapisla da počne da "kopa" informacije o Partizanu, koja je prva utakmica koju je gledao u Beogradu i zašto mu je toalet ispod južne tribine stadiona na Topčiderskom brdu jedno od najbizarnijih iskustava u životu.
"Sve je počelo 2001. Nas nekoliko klinaca je gledalo utakmicu ženskih timova na pomoćnom terenu Stadiona Bruno Plahe, koji je dom jedinog istorijski bitnog kluba iz Lajpciga, Lokomotive. Kvalitet meča nas nije baš zaokupio pa smo pričali o predstojećim utakmicama u evropskim kupovima. Jedan susret se posebno izdvajao od ostalih: Rapid Beč – Partizan Beograd! Jedan od momaka je bio dovoljno naivan da objavi da je njegov auto na raspolaganju za odlazak na ovu utakmicu. Bilo je još jedno slobodno mjesto u tom crvenom 'renou klio', i iako nisam ni očekivao da će ta čast biti ukazana meni, jer nisam bio nešto posebno blizak tim momcima u to vrijeme, oni su me pozvali da im se pridružim. Stigli smo dosta prije utakmice, parkirali kola i šetali po Huteldorfu, kraju gdje se nalazi Rapidov stadion. Nisam imao mnogo informacija o protivnicima, osim da Rapidovi navijači važe za vrlo respektabilne i na tribinama i van njih. Iznenada, pojavljuje se konvoj razje**nih autobusa, neki od njih jedva da su bili u voznom stanju, ali Grobari su uspjeli da stignu do Beča. Imajte na umu da sam ja tada bio idiot sa tek 21 godinom, koji dolazi iz zapadne zemlje. Odjednom mi se pred očima ukazao ljudski 'parni valjak', koji je okupirao čitavo to mjesto, ne razmišljajući ni sekunde da su tu u blizini navijači domaće ekipe, sa zloglasnom reputacijom. Ti duboki glasovi, taj neobičan jezik, taj potpuno drugačiji stil odijevanja, sve je to ostavilo jak utisak na mene. Utakmica, sama po sebi, vrlo lagana za Rapid, pobjeda od 5-1, trenirao ih je Lotar Mateus. Ali Grobari nisu nešto puno obraćali pažnju, pjevali su sve vrijeme dok ih je lokalna publika zasipala psovkama. Iste noći vraćamo se za Saksoniju i meni je bilo jasno: moram da saznam ko su ovi varvari! Internet je tada još bio u povoju, ali je Partizan još tada imao svoj sajt sa reklamom 'Verano Motors' i ostalim zabavnim grafikama. Samo sam mogao da nagađam šta sve tamo piše, Gugl prevodilac nije postojao. Ali, zaluđenik kakav jesam, počeo sam da kopam po statistici, ugledao sam face Zečevića i Bjekovića prvi put, a na nekom drugom sajtu sam vidio sliku južne tribine na utakmici protiv Rapida u Beogradu, dvije nedjelje ranije: jug je podigao parolu 'Bush – Bin Laden 0:1', samo nekoliko dana pošto su se avioni zakucali u Svjetski trgovinski centar! Kako je neko mogao tako nešto da uradi par dana poslije te tragedije? Bila je to maksimalna provokacija, šokantna ali u isto vrijeme i impresivna za mene kao mladića ispred ekrana. Želio sam da istražujem dublje kako bih razumio pozadinu i razloge za to, i znao sam – moram da posjetim Jugoslaviju što prije!".
Štapke je prvi put gledao uživo utakmicu u Beogradu oktobra 2002. godine, kada je odigran 119. "vječiti derbi". Bilo je 2:2.
"Dolazak u vašu zemlju nije tada bio lagan kao danas, došli smo mojim kolima, zeleni 'pežo 106' sa velikim grbom FSV Cvikaua na zadnjem staklu, nas četvorica unutra. Došli smo iz pravca Hrvatske, trebalo nam je specijalno osiguranje jer zeleni karton nije tada važio u Jugoslaviji. Pa smo onda morali da regulišemo i vizu koja je koštala 7,8 evra, pa smo morali da razmjenimo sve pare još na granici jer su banke bile zatvorene tokom vikenda. Još pamtim miris nekvalitetnog benzina iz tih dana, kad god se približim Beogradu. Zagađenje vazduha je bilo veliko, a ljepota Geneksove kule i solitera na Novom Beogradu je u startu impresionirala mladu osobu poput mene. Tokom godina, utisci koje sam sticao, zajedno sa drugarima koji su svi manje ili više privrženi Partizanu i srpskom načinu života, samo su se množili. Prvo su to bili samo derbi mečevi, onda poželiš da vidiš i ostale stadione, a onda zašto ne bi došao i na neku evropsku utakmicu. Bili smo turisti, nikog nismo znali u Beogradu, i dugo smo bili izdvojeni od ostalih ljudi", priča Nijemac iz Cvikuaua.
Godinama kasnije stekao je prijatelje iz Rusije i Beograda, koji su bili iz "navijačkog svijeta" i koji su mu kasnije pomogli da prebrodi teške trenutke u životu i izvukli ga iz provalije, kako kaže.
Zašto Partizan, a ne Crvena zvezda, bilo je jedno od pitanja.
"Zašto se nisam odlučio za Zvezdu, tim prije jer nosi iste boje kao moj FSV Cvikau? Nekoliko je razloga za to: od dva beogradska kluba, Partizan je bio taj koji je prvi ušao u moj život, činjenica. Takođe, ne volim da budem uz nešto što je očigledan izbor, ne volim da stojim uz nešto što je mejnstrim. Kada sam počeo da dolazim na Partizanove mečeve, Partizan je uglavnom gubio u derbiju iako je tih godina osvajao titule prvaka. Remi je bio maksimum, dugo sam čekao na prvu pobjedu. Ali, vremenom sam shvatio da su bol, patnja i teškoće nešto u čemu Grobari skoro da uživaju, pa sam ja to samo nastavio. Zatim, mnogo više mi se tada svidjelo često odsustvo organizacije na jugu, za razliku od drila i reda na sjevernoj tribini, samo par stotina metara niz ulicu. Sa Grobarima nikad nije dosadno, haos je konstanta. Ne bih rekao da su šokirani, za njih je to više kao nekakva misterija, jer jebote, zašto bi neko ko dolazi iz zemlje sa mnogo jačom ligom izabrao baš Partizan da za njega navija? Naravno, s vremena na vrijeme, pitaju me ljudi imam li bilo kakve porodične korijene ovdje, ali to nije slučaj. Obje moje bake su porijeklom iz Saksonije, jedan deda je rođen u današnjoj Poljskoj, pored Baltika, a drugi je bio prava pruska krv, umro je prošle jeseni doživjevši biblijsku starost od 97 godina, pošto je kao mladić preživio Staljingrad. Neki me momci smatraju špijunom, ali to je u stvari jedna šala koju često ponavljaju, jer ne mogu da shvate da je Partizan jak razlog što ja posjećujem Beograd tako često, hahaha".
Na svom tijelu, Štapke ima tetovaže posvećene Beogradu i Partizanu.
"Da, to takođe iznenađuje ljude, čak i neke moje drugove od davnina. Skoro pola vječnosti sam razmišljao da se tetoviram. Ali, pošto sam kao dijete u Istočnoj Njemačkoj često bio po bolnicama, dobio sam nebrojeno mnogo injekcija koje su me u jednom kratkom periodu čak vezale za kolica, sredinom osamdesetih. Zadobio sam strah od šprica, pa i danas ne volim da ga vidim. Ali, neke druge okolnosti dovele su me do tačke da pomislim da je vrijeme da se suočim sa nekim svojim glupim strahovima. Prvi put sam otišao u tatu studio kod bliskog prijatelja moje sestre koji mi je uradio prvi tatu – kultni omot albuma Henrija Rolinsa, 'The End of Silence'. Mnogi ljudi sa tetovažama će ti reći sličnu priču. Ima neke istine u tome kad kažu da kad jednom počneš s tim, više ne možeš da se zaustaviš. Stvari su krenule svojim tokom, pa su na mojoj desnoj natkoljenici mjesto našle neke stvari koje pokazuju moju ljubav prema Partizanu, Beogradu, putovanjima, prirodi, muzici i umjetnosti uopšte. Na primjer, tu je jedna slika Matija Klarvajna koja se našla na albumu Majlsa Dejvisa 'Bitches Brew' iz 1970, dok druge tetovaže predstavljaju arhitektonske gigante Beograda, kao što su Geneks kula i Hotel 'Moskva'. Ja sam pravio kompoziciju svih radova, a tatu majstor je to lijepo uobličio svojom vještinom".
Zanimljivo mu je objašnjenje i o dresovima koje prikuplja.
"Što se tiče dresova, moram nekad sa se nasmijem samom sebi, jer moj ormar je pun tih stvari. Nastavio sam da skupljam dresove i te navijačke majice kroz sve ove godine. To je kao navika nekog klinca, ali mislim da je to tpipično za svakog navijača. Posljednjih godina povećao se izbor kvalitetnih stvari, dok je početkom milenijuma najviše prodavano sranje od kvaliteta I dizajna, nimalo kreativno. Moram da priznam da još imam svoju prvu majicu iz 2002, zvanični proizvod butika na sjeveru JNA, sa parolom 'Mnogo smo jaki'. Ta majica je dobila svaku bitku protiv veš-mašine i drugih agresora, izvanredan srpski kvalitet! Komšije i njihovi navijači su godinama bili miljama ispred kad su u pitanju proizvodi za navijače, ali su Grobari smanjili taj jaz posljednjih godina, posebno od kako je Grobarski Treš Romantizam počeo da izlazi na tržište sa svojim majicama. Kreativan dizajn, odličan kvalitet, ja posebno tragam za tom vezom sa muzikom i subkulturom u njihovom dizajnu".
Markus Štapke dodaje da mu dresovi Partizana pomažu na putovanjima po dalekim zemljama.
"Dresovi su prilično udobni za trbonju poput mene, posebno na suncu, ali istovremeno, dres s lakoćom ruši nevidljive granice između ljudi, jer većina njih je radoznala zašto neko ne nosi dres Ronalda ili Mesija. Onda to završi finom konverzacijom ljudi koji vjerovatno ne bi prišli jedan drugom da nije tog dresa koji im je privukao pažnju. Samim tim, dres Partizana je jedna vrsta multikulturalnog ledolomca".
Prošlog ljeta sa drugovima je učestvovao u nevjerovatnoj avanturi – kupili su stari audi i odlučili da krenu u Kazahstan, ali ih je rezultat kvalifikacija Irtiš – Trakai primorao da "malo" promijene planove.
Najprije, izbor automobila je sam po sebi priča za knjigu (htjeli su 'zastavino' vozilo, ali ne bi prošli EU zbog lošeg izduvnog sistema, potom 'golf dvojku', ali izbor nije bio dobar), kao i nabavka međunarodnih vozačkih dozvola.
Cijelu tu avanturu pročitajte na blogu, a vremešni audi, po imenu Horst, prešao je za 26 dana 22 granična prelaza, odveo ih je na 17 utakmica, i dodao sebi još 11.900 kilometara na dotadašnju kilometražu!
"Bila je to posljednja velika avantura ovog automobila, ubrzo po povratku u Saksoniju prodali smo ga nekom Poljaku za 200 evra. Odvezao ga je u Poljsku i momentalno ga usmrtio. Kao što je jednom Džorž Harison pjevao, sve ima svoj kraj. U svakom slučaju, bilo je to najduže, najsloženije i najzabavnije putovanje na kojem sam ikada bio. Upoznao sam mnogo finih i dobrih ljudi tokom putovanja, vidio toliko novih mjesta ili spoznao neke nove aspekte u mjestima u kojima sam bio ranije. Sjajan provod, sjajno putovanje!", rekao je Markus Štapke u intervjuu za crno-belu nostalgiju.
Izvor: mondo.ba