Iako se ljudi svakodnevno susreću s njenim pronalaskom, ime Meri Anderson danas malo kome nešto znači.
U to vrijeme uobičajeni način čišćenja vjetrobranskog stakla tokom putovanja podrazumijevao je zaustavljanje vozila i ručno brisanje.
Meri Anderson imala je svoje preduzeće za izgradnju stambenih zgrada i naselja. Početkom 1900. godine u posjetu joj je došla bolesna tetka.
Sa sobom je ponijela 17 ogromnih, teških kofera, koje za života nikada nije otvorila, a poslije tetkine smrti Meri je u njima našla gomilu nakita i zlata, što je bitno popravilo njenu finansijsku situaciju. Dio novca iskoristila je i da u zimu 1902. godine posjeti Njujork.
Vozeći se tramvajem jednog hladnog, snježnog dana primijetila je da vozač stalno zaustavlja tramvaj i izlazi da bi očistio prednja stakla. Meri je došla na ideju kako da stakla čisti iz unutrašnjosti vozila.
Istog dana napravila je nacrt za gumeni brisač koji je vozač mogao, bez izlaženja iz vozila, da pokreće ručicom, odnosno polugom. Mehanizam opruge držao je brisač uz staklo, čvrsto priljubljen.
Njen izum, koji je patentiran 1905. godine, bio je namijenjen tramvajima, a ne automobilima, jer oni su prvih godina 20. vijeka ionako bili otvoreni. Kada je padala kiša ili snijeg, ostajali su u garaži.
Od svog patenta tokom života Meri Anderson nije imala mnogo. Pokušaji da unovči pravo za proizvodnju brisača uglavnom su bili bezuspješni. Jedini prihod koji je ostvarivala od svog patenta, bila je jednokratna provizija za ustupanje prava proizvodnje na određeni period, ali uslovi su bili veoma nepovoljni po nju.
Njen pronalazak je u početku nailazio na oštre kritike, čak i podsmijeh. Mnogi su smatrali da brisači za vjetrobranska stakla odvlače pažnju vozaču tokom vožnje.
I izum automatskih električnih brisača vjetrobranskog stakla pripisuje se jednoj ženi – Šarloti Bridžvud iz Njujorka. Ona je svoj tip brisača patentirala 1917, ali on nije odmah postigao komercijalni uspjeh.
"Kadilak" je prihvatio električne brisače kao standardnu opremu tek 1922. godine. Vožnja po kiši bila je sigurnija, ali je jedan problem ostao da nervira vozače – brisači su radili bez pauze, bez prekida. Pravo rješenje je stiglo tek 1963. godine s Robertom Kernsom, profesorom mašinstva na Univerzitetu u Detroitu.
Razvoj elektronike koja se danas primjenjuje na automobilima srednje i više klase otišao je tako daleko da se sada brisači sami aktiviraju na registrovane kapi kiše ili pahulje na vjetrobranskom staklu.
Centralni kompjuter određuje i intervale aktiviranja ili brzinu permanentnog rada brisača u skladu s količinom vode na staklu.
A sve je počelo od promućurne Meri Anderson.