“I dalje postoji ljudskost, ponekad dovoljno samo malo pažnje da običan dan postane priča vrijedna pamćenja“
Naša sugrađanka Ana Tikveša podijelila je ovih dana na društvenim mrežama priču koja nas je sve podsjetila da heroji i dalje postoje – i da često ne nose plašt, već radno odijelo, osmijeh i veliko srce – “bijeljinski vatrogasci“.
U dirljivoj i iskrenoj ispovijesti o pokušaju da svom sestriću Aleksi priredi savršen rođendan, Ana je opisala kako je jedna sasvim obična veče, uz balone, brave i nesporazume, postala priča o pravim profesionalcima, ljudskoj dobroti i vatrogascima koji, pored požara, znaju da ugase i sumnju u ljude.
U nastavku vam prenosimo ovu toplu priču, koju – kako Ana kaže, duguje Aleksi, svim vatrogascima, svim ljudima, tetkama i pravim profesionalcima.
“Treba nam ova pričica, uz kafu…“
“Treba nam ova pričica, uz kafu…“, počinje emotivnu objavu Bijeljinka Ana Tikveša, i podsjećajući nas da heroji i dalje postoje. Njena priča o pokušaju da svom sestriću Aleksi priredi rođendan iz snova, o balonima, problemima, zaključanim vratima i – vatrogascima – postala je istinska oda ljudskoj dobroti, odgovornosti i profesionalizmu.
Ana se vraća na sam početak: “Rođendan je pred vratima, sve je isplanirano do detalja, uključujući dolazak Spajdermena, ali dekorater koji je trebao ukrasiti prostor – otkazuje dan ranije“.
“Toliko o profesionalnosti…“, piše Ana, napominjući kako često riječ “profesionalac“ koristimo kad ne treba, a kada stvarno zatreba – “nje nema“.
Ali Aleksa ima svoju tetku – onu koja ne odustaje, koja puše balone, sjecka i slaže ukrase sve dok ne izgleda kako treba. Ana se pita zašto djeca vole superheroje. Zaključak je jednostavan: “Jer im trebaju“.
Da im daju sigurnost. Jer vjeruju da će se pojaviti kad su potrebni. I, kako kaže, “možda su odraslima još potrebniji“.
“Pozvati vatrogasce“
Kada su sve pripreme bile gotovo završene, dogodila se nevolja koja je mogla ugroziti cijeli trud – Ana je ostala zaključana ispred svog stana. Jedna brava popustila, druga – ni makac. Telefon? Ostao unutra. Pokušaji da uđe preko komšijske terase – bezuspješni. I onda – jedina preostala ideja: “Pozvati vatrogasce“.
“Malo mi je bilo neprijatno… ljudi gase požare, a ja zovem jer ne mogu ući u stan“, piše Ana. Ipak, poziv je upućen – i za samo pet minuta ispred njene zgrade pojavila se vatrogasna ekipa.
“Problem je bila lipa – ogromna, prelijepa, ali zaklanja put. Kamion, dizalica, korpa, i ono najvažnije: “Želja i profesionalnost“.
“Jedan vatrogasac se penje, probija kroz grane, i ulazi u stan kroz otvoreni prozor. Za mene je to bilo kao da me je izvukao iz najvećeg plamena“, kaže tetka Ana.
U tom trenutku, u svijesti Ane Tikveše, obični ljudi su postali – superheroji. Ne oni iz crtanih filmova, već stvarni ljudi, koji u tišini i bez slave rade posao koji spašava dane, živote i – vjeru u ljude.
“Aleksa, želim ti da vjeruješ da veliki i dobri ljudi postoje, iako ih možda ne poznaje planeta…“, piše Ana svom sestriću.
“Gospodo Super Heroji – Čaviću i Stanislave, hvala što spašavate svijet i što sam vas srela. Budite ponosni, dobri i veliki ljudi“
A vatrogascima, koji su tog dana bili više od tehničke pomoći, upućuje srčanu poruku: “Gospodo Super Heroji – Čaviću i Stanislave, hvala što spašavate svijet i što sam vas srela. Budite ponosni, dobri i veliki ljudi“.
Na kraju, iako je priča puna topline i zahvalnosti, Ana ne zaboravlja ni “profesionalnog dekoratera“ koji je otkazao u posljednji čas.
“Da ste profesionalac, ja nikada ne bih saznala šta još sve umijem“. poručila je Ana.
A svi mi, čitajući ovu ispovijest, saznajemo i podsjećamo se – da i dalje postoji ljudskost, i da je ponekad dovoljno samo malo pažnje da običan dan postane priča vrijedna pamćenja.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com