Ponižavanje – je jedna od najtežih psihičkih trauma. Poniženje uništava glavnu moralnu vrijednost ličnosti – osjećaj sopstvenog dostojanstva.
Kada čovjek doživljava poniženje, kod njega odmah počinje da se razvija neuroza. Ovo je naučno dokazano. Bez obzira kakve treninge i psihološke metode djelovanja da koristite, ponižavanje neizbježno uništava tijelo, truje svijest. Od serije poniženja čovjek može fizički umrijeti.
Pjesnika Nikolaja Rubcova pozvali su sa pisacima na putovanje brodom. On je bio čovjek koji je pio, kao i mnogi pjesnici, nesnađen, sa narušenom reputacijom. I dali su mu mjesto u hodniku. Svi pisci u kabinama, a Rubcov – u hodniku, na kauču.
Istina, pisci su se svakog jutra interesovali da li je pesniku udobno u hodniku. Kako spava? Duva li mu? Je li mu teško? Pjesnik je govorio da mu je potpuno udobno. A posle upoznavajuće šetnje počeo je da pije gorko, potpuno potonuo, a potom su ga skroz ubili … Mada je trebao da se navikne na to – u sirotištu. Sirotinja. Pijanica …
Ali duša se ne može da se navikne na poniženje. I to je bilo dobro poznato Čehovu, koji je uvijek davao siromašnima. Prijatelji su govorili Čehovu: „Vi ste, inteligentan čovjek.“ Perspektivan i skeptičan. Zašto im dajete novac? Jer će vaš novac popiti!“
Čehov je odgovorio: „Ne treba, ponižavati odbijanjem već poniženog čovjeka. Tada jedino što mu preostaje je duboki krah. A milosrđe je kao poštovanje. Kao priznanje njegovog postojanja. I daje nadu za popravljanje stvari…“
Ponekad je neprijatno pitati, bojimo se: ne bojimo se odbijanja. Već poniženja povezanog sa njim. Zbog toga, ponekad se možete svađati. Vikati. Ali ponižavti – ne treba. Nikoga i nikada. Zato što se sve to zaboravlja, a poniženja se sjećamo cio svoj život…
Izvor: blic.rs
