Gost emisije „Oko u Oko“ portala Dešavanja u Bijeljini bio je doktor Igor Popović, šef Odsjeka za ortopediju bijeljinske Bolnice „Sveti Vračevi“ gdje je pričao o ortopediji i traumatologiji, kao i svom putu kao doktor.
Ono što je zanimljivo je da se za medicinu odlučio, nekako logičnim slijedom, s obzirom na to da su mu oba roditelja ljekari.
„Mada je otac moj mene tjerao da upišem Elektrotenički fakultet, imao je neko proviđenje da će to biti vrlo uspješna industrijska grana, kao što vidite sada IT stručnjaci zarađuju puno para, ali nisam se vidio u tome. Tako da sam krenuo na medicinu uprkos protivljenju svojih roditelja, prosto nešto mi je to bilo želja, pa eto mogu reći emocija. Samo emocija je bila ta koja je me povela na medicinu“, iskren je dr Popović.
Ta ljubav ga je, kroz težak posao, vukla ka ortopediji i traumatologiji.
„To su grane koje su spojene jedna za drugom – vrlo tijesno. Ortopedija se bavi liječenjem deformiteta koštanog zglobnog sistema, urođenih mana, dok traumatologija je grana koja se više bavi liječenjem povreda lokomotornog sistema, tj. našeg sistema za kretanje. Ortopedija se bavi svim kostima našeg tijela osim kostiju glave, dok traumatologija se bavi povredama ekstremiteta, kao i povredama kičme i zbrinjavanjem povreda. U traumatologiji kao nauke kao takve, jeste da nakon povrede prvo pokušavamo da vratimo stanje što bliže onom koje je bilo prije samog povređivanja to je s tom u nesrećenom čovjeku da pomognemo da se što brže i što kvalitetnije oporavi. Ortopedija, kao što smo rekli je grana koja se bavi liječenjem deformiteta i oboljenja koštano-zglobnog sistema ili lokomotornog sistema uopšte. U našoj ustanovi u Bolnici Bijeljina se najčešće izvode operacije zamjene, odnosno ugradnje vještačkih zglobova kuka i koljena. Te operacije se izvode kod oboljenja takozvanih degenerativnih oboljenja. To su oboljenje koje zahvataju hrskavicu i, kada dođe do oštećenja hrskavice u navedenim zglobovima, dolazi do propadanja tog zgloba. Propadanje tog zgloba pacijenti opisuju, odnosno doživljavaju prvo bol, kasnije dolazi do gubitka funkcije tog zgloba, počinje da se smanjuje obim pokreta zgloba i zbog toga im se kvalitet života znatno urušava“, rekao je doktor Popović.
Kako kaže, materijali koji se koriste u operaciji su kombinacije metale i plastike, a postoje i duge kombinacije, a sve zavisno od starosne dobi i zdravstvenog stanja pacijenta.
„Oporavak zavisi od same intervencije, zato npr. kada se planiraju određene intervencije itekako se uzima obzir i psihičko i fizičko stanje pacijenta uz njegovu biološku starost. Kažem namjerno biološku starost zato što biološka starost je drugačija od kalendarske starosti. Vi imate ljude, nažalost, koji su kalendarski relativno mladi, ali zbog nekih udruženih oboljenja biološki taj organizam izgleda znatno starije. Nije rijetkost da mi doživimo da imamo čovjeka koji ima 50 godina, a da, kada ga vidite, pomislite da je to neki starac preko 75 godina. Što se tiče traumatologije, svako doba godine nosi svoje izazove. Ljetno vrijeme je povezano sa saobraćanim traumatizmom, prvo zbog toga što ljudi jako puno putuju, česte su nesreće u automobilima, motoristi su na ulicama dolazi do povreda padom sa motorcikla, sudarima…. I u kasno ljetno vrijeme, pred početak jeseni jako su česte povrede u poljoprivredi. Na našu sreću u zadnje vrijeme je sve manje takvih povreda. Sljedeće godišnje doba je zima. Znate i sami, ako padne snijeg, led, naročito je tu na udaru starija populacija, koja je ovako i onako malo slabija na nogama… Oni se okliznu na led, padnu, jako često se dešavaju povrede kao što su prelomi kuka, prelomi potkoljenice…. Onda na proljeće, kada se ljudi, da kažem, iz zimskog sna ili zimskog mirovanja polako ponovo izvlače, izlaze u prirodu… takođe, imamo dosta povreda koje su vezane za boravak u prirodi. Što se još tiče zime, jedno vrijeme je bila „poplava“ povreda šake zbog pirotehnike. Najčešće mladi ljudi, nedovoljno iskusni, ili ljudi koji su kupili pirotehniku koja je neproverena, pa se aktivira ranije nego što bi oni htjeli… dolazilo je do dosta teških oštećenja šake gdje su bukvalno prsti odbijeni snagom eksplozije, petarde ili već te eksplozivne naprave s kojim su oni rukovali“, objasnio je dr Popović.
Prema doktorovim riječima, ortopedija i traumatologija mnogo napreduju na globalnom nivou.
„Jako velike pare se ulažu u ortopediju i traumatologiju iz prostog razloga što svaki naš napredak u liječenju, pogotovo traume, odnosno povreda, dovodi do toga da se pacijent prije oporavi, da se prije vrati u radne aktivnosti i da, nakon toga, invalidnost bude manja. Kod nas najčešće zaboravljen je taj detalj dužine trajanja bolovanja. Dolazimo u to vrijeme kada i naši poslodavci jako vode računa o tome koliko je ko na bolovanju iz prostog razloga – teško je naći radnu snagu, još teže naći kvalifikovanu radnu snagu. To se na Zapadu davno prepoznalo i, zbog toga, su uležene velike pare da se smanji dužina trajanja bolovanja za sve koji boliju od ortopedskih bolesti ili od povreda, da se što prije vrate na posao. A onda, osiguravajuće kuće da ne bi isplaćivalie velike premije osiguranja za invalidnost koja je nastala zbog određene povrde, su takođe, imale jako veliki interes da sama ortopedija napreduje. To je jako ubrzano krenulo od sredine prošlog vijeka, gdje su se ljudi skupili i izmislili potpuno novi način liječenja povreda preloma koštano-zlobnog sistema“, objasnio je dr Popović koji je dodao da je, uz razvoj nauke i tehnologije, napredovala i ortopedija, ali da je sve to, naravno, „basnoslovno skupo“.
Doktor ističe da se „stare navike“ teško mijenjaju, odnosno da se teško prilagoditi novinama.
Kažu da dobri doktori posjeduju to neko posebno čulo kada je odnos s pacijentima u pitanju, da znaju da mu priđe na pravi način, da znaju vrlo lako da postoje dijagnozu. Kakav Vi odnos imate s pacijentima? Čemu težite kada je u pitanju taj odnos?
„To je posebna nauka medicine koja se naziva propodeltika, gdje mi učimo da priđemo pacijentu i da pregledamo pacijenta na adekvatan način. Jako veliki uticaj na cijelu tu priču ima iskustvo, ali isto tako i učitelj koji je nas učio, s kojim smo napravili prve korake u toj nekoj grani medicini. Svi pacijenti su različiti, svako ima neke svoje „bubice“, svako ima neke svoje vrline, svako ima neke svoje mane. Pokušavamo sa pacijentima da nađemo neki zajednički jezik. Ja se trudim da sa svojim pacijentima imam profesionalan odnos – dok traje liječenje treba da postoji jasna granica između mene i Vas. Ja sam ljekar – Vi ste pacijent i nećemo da se izbližavamo. To zbližavanje najčešće dovodi do toga da pacijenti postanu razmaženi, u smislu da počinju previše da traže od ljekara, da počinju da „pekmeze“, znači počinju da izmišljaju tegobe ili da predaju prevelik značaj svojim tegobama. Znači, treba donekle i na te pacijente dijelovati, ne kažem da su svi takvi, ali, nažalost, većina jeste takva i zbog toga treba održati neku profesionalnu distancu, dati pacijentu ispravnu informaciju“, istakao je dr Popović.
Prema njegovim riječima i iskustvu – svaka operacija je teška.
„Svaka operacija je teška. Mi uzmemo nož da nekome zaražemo kožu. Samim tim smo mi već napravili neki atak, uticali smo na nečije tijelo, izmijenili smo trajno nečije tijelo time što smo mu, na kraju kraja, samo ožiljal na kožu napravili, a još kroz tu kožu da smo došli do tog substrata koji treba da liječimo. Tako da, svaka operacija je povezana sa određenim rizicima. Svaka operacija nosi rizik u malom procentu, ali ga nosi. Tako da, nema velike i male operacije. Još uvijek ne ulazim u operacionu salu, onako – olako, to ću ja završiti za čas i ostalo. Bilo je trenutaka u mojoj karijeri kada se hirurg krene da radi, pa se osjeti moćnim, to počne dobro da funkcioniše, idem u operacije i ostalo, misli najjači sam na svijetu i to ide fino i onda ga Bog odzgo „opali po glavi i kaže smiri se mali“. Onda shvati da nema velike i male operacije“, objasnio je dr Popović i još jednom istakao da ne postoje teške i lake operacije već zahtjevne i manje zahtjevne.
Doktor objašnjava da je u ortopediji dijagnostika jako napredovala što je dovelo do velikih napredaka u ovoj grani medicine.
„Ranije smo bili osuđeni samo na pipanje prstima. Preko 100 godina unazad, imamo rengenski aparat koji je dan-danas osnovni alat za dijagnostiku ortopedije – najobičniji rengerski snimak. Kao evolucija običnog rendgena se pojavio CT, tj. skener, koji nam daje sada 3D model i pokazuje nam u prostoru bukvalno kako izgleda to što tražimo. CT nam je vrlo interesantan kod svih preloma koji zahvataju zglob, da tačno vidimo koliki su to komadići, kako mi to možemo sve da fiksiramo i pohvatamo. Ultrazvuk, kao jedna od neškodljivih metoda snimanja, isto ima svoju veoma značajnu ulogu u ortopediji, pogotovo kod oštećenja tetiva, mišića i ligamenata. Svoju ogromnu ulogu ima recimo u pregledu ramena, gdje se struktura ramena jako lijepo može vidjeti na ultrazvuku…“, rekao je dr Popović.
Što se tiče Bijeljine i Semberije, doktor kaže da situacija po pitanju osteoporoze – nije sjajna.
„Osteoporoze ima jako puno. Smanjenje estrogena dovodi do prestanka menstrualnih ciklusa i samim tim i do deponovanja kalcijuma u kosti, te se ta koštana gustina relativno brzo gubi. Ono što pospješuje gubljenje koštane gustine jeste nepravilna ishrana, prebogata ugljenim hidratima, zloupotreba alkohola, neki čak povezuju osteoporoziju sa pretjeranom upotrebom kafe i onaj naš najveći neprijatelj što se tiče zdravlja kostiju jeste nekretanje. Znači, to su ljudi koji se manje kreću – manje kretanje dovodi do toga da sam organizam počinje da redukuje ono što njemu ne treba“, objasnio je dr Popović.
Doktor ističe da je najbolja prevencija umjerena fizička aktivnost.
S obzirom na to da se bavi teškim poslom, doktor navodi da je njegov izduvni ventil – druženje sa prijateljima.
„Moj izduvni ventil, pored druženja sa prijateljima, to zaista pokušavam da organizujem koliko god imam vremena (mada u zadnje vrijeme zbog određenih porodičnih obaveza imam manje vremena i da se družim sa mojim prijateljima) – motorciklizam je jedna od zaista pasija i strasti i mnogo sam neobičnih interesantnih dobrih ljudi upoznao kroz taj svijet motorciklizma. Provozao sam se širom ove naše države, regiona… Neke predjele koje u životu ne bih vidio, ne bih se odvezao kolima u taj dio svijeta, sam vidio zahvaljujući motoru. Znalo se dešavati da sjedimo, gledamo na internetu gdje ima neki motoskup, da imamo samo razlog da odemo, da vidimo, da upoznamo neki novi grad, da prođemo nekom interesantnom rutom, da upoznajemo prirodu, jer razlika između motora i razlika između auta jeste baš u tom doživljaju puta i kažu, ako želiš da zaista doživiš neki put kojim prolaziš, to treba uraditi na vozilu koja je otvoren, znači biciklom, motorciklom dok u autu već zbog sveg lima oko vas, stakla i ostalog nemate taj doživljaj puta, nemate ni taj kontakt sa prirodom, miris kada uđete u šumu boru u šumu osjetite onaj miris“, sa oduševljenjem i osmijehom je ispričao doktor.
Doktorova poruka svim ljudima je da se čuva zdravlje.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
