Ljubiša Vasić, diplomirani inžinjer građevinarstva bio je gost emisije „Oko u Oko“ portala Dešavanja u Bijeljini u kojoj je pričao o svojim poslovnim uspjesima, ali i privatnim dostignućima.

Postao je prvi čovjek iz BiH koji je stekao zvanje budućeg lidera FIDIC organizacije. Takođe, predstavlja Srbiju kao član Upravnog odbora mladih lidera u EFCA (Evropsko udruženje inženjera konsultanata) u Briselu i stalni je član Skupštine Udruženja inženjera konsultanata Srbije (ACES). Bavi se vještačenjem u oblasti građevinarstva tokom sudskih postupaka i procjenom nepokretnosti. Aktivan je u oblasti energetske efikasnosti i među prvima u Republici Srpskoj stekao je licencu za energetske preglede objekata. Posvećen je unapređenju zajednice kroz stručan i odgovoran pristup projektima uz viziju i rad na poboljšanju infrastrukture i energetske efikasnosti. 

Kakvu ulogu vidite za inženjere u promovisanju održivog razvoja, posebno u oblasti energetske efikasnost?

Mislim da je ključna uloga inžinjera u sektoru energetike, a konkretno kada govorim o svojoj ulozi u lokalnoj zajednici… Činjenica je da fondovi Evropske unije, fondovi finansijskih institucija MMF-a, EBA, svi međunarodni fondovi, zaista, odvajaju, odnosno izdvajaju ogromna finansijska sredstva za finansiranje u oblasti povećanja mjera energetske efikasnosti, najviše u stambenom sektoru. Zaista treba pratiti sve te trendove, agendu EU koja je sada povećana za 2040. godinu. Mislim da imamo jako puno prostora za napredak u tom segmentu, a što je, naravno, ključno i što će biti posljedično za nas, jeste da ćemo imati za bar nijansu zdraviju okolinu.

Koji su po vašoj mišljenju najveći izazovi sa kojima se građevinska industrija suočava danas i da li postoji način i koji su da ih prevaziđemo?

Opet ću reći na lokalu, da ne činim previše. Ovdje je ključno to što treba pratiti inovacije, moramo ići bar jedan ili dva koraka, a ne više od toga za svim inovacijama i trendovima. Vidimo da vještačka inteligencija, zaista, daje ogroman doprinos u svim sferama života, tako i u građevinarstvu. Mi moramo imati spremne ljude koji će znati odgovoriti na takve izazove, koji će iskoristiti sve te mogućnosti, ispratiti sve te trendove, donijeti ih ovde i na kraju implementirati da svi imaju neki vid koristi od toga.

Već smo nešto izdvojili na početku iz vaše biografije, a možete li nam reći nešto više o samom obrazovnom putu? Kako ste uopšte specializovali u oblasti hidrotehnike?

Ja sam zapravo inžinjer hidrotehnike. Moj obrazovni put je započeo na Građevinskom univerzitetu u Novom Sadu, odnosno na odsjeku hidrotehnike u Subotici. Već tada me privukla oblast upravljanja vodama. Sticajem okolnosti sada i radim na poziciji upravljanja vodama i mogu reći da je to jedna odgovorna pozicija, ali itekako zanimljiva, zato što može da se oslika moj doprinos, odnosno može da se izmjeri najbolje na način kada imamo visoke poplavne talase, koje smo imali u nekom prethodnom periodu, u 2014. godini pa na ovamo. Imamo identičan period visokih voda, odnosno velikih poplavnih talasa, a nemamo nikakvih problema sa prihvatanjem tolike količine vode. To je najbolji pokazatelj mog i rada svih mojih kolega. Nije ispraćeno medijski, ljudi ne znaju, ali zapravo mi često imamo velike poplavne talase pogotovo u periodima kada se mijenja klima i to je već, valjda, svima postalo jasno da imamo klimatske promjene na dijelu i da se prečesto dešavaju velike, ogromne količine padavina u kratkim vremenskim periodima, što je posebno izazovno za nas koji se bavimo odbranom od poplava, odnosno u širim smislu riječi upravljanje vodama. Zaista je zahtjevan taj posao, ali zaista sada radimo jedan dobar posao i mislim da nismo imali nekih problema od tih poplava 2013. godine, a imali smo zaista periode velikih poplavnih talasa koji su prošli nezapažno u javnost, što je za nas najbitnije.

Može li se reći da su upravo te promjene i, kao što kažete, poplavni talas vas „natjerali“ da se specijalizujete u toj oblasti?

Iskreno, specijalizovao sam se u nekoliko drugih oblasti koje nisu nužno vezane za upravljanje vodama, ali hidrotehnika je nešto što ja nosim u srcu i što je nešto čime se svaki dan bavim i svaki dan radim na tome i usavršavam se. Dok sam na poslu.

Kako su vaša iskustva u međunarodnim projektima uticala na vašu karijeru?

Međunarodni projekti su došli kod nas, opet, poslije tih nesretnih poplava 2010. i 2014. godine. Mislim da prije toga nismo imali neki veliki broj tih međunarodnih projekata. Međutim, dolazkom projekata uvidjeli smo da nam nedostaje kadra za praćenje realizacije tih projekata, odnosno za sam nazor tih projekata. Država, odnosno Vlada je bila prisiljena da angažuje stručnjake iz drugih država. Imali smo španske eksperte, imali smo iz Danske, mnogo zemalja širom Evrope… a nismo imali naše ljude koji će na kraju krajeva ostati tu i koji će morati voditi računa o svemu tome što je neko prije nas radio. To je bio okidač u meni da ja budem taj koji će prvi da započne usavršavanje u tom polju međunarodnih ugovora, finih modela ugovora, što je tad u tom trenutku 2019. godine za mene je bila totalna nepoznanica. Ali eto, poslije pet godina sam malo napredovao.

Kao član Skupštine odruženja inženjera, konsultanata i član upravnog odvora budućih lidera, kakav je uopšte vaš doprinos ovim organizacijama i koliko je važno biti dio asocijacija za jednog inženjera?

Veoma je važno za inženjera koji hoće da bude uvijek u korak sa svim dešavanjima. Mislim da je ključno da bude angažovani i u nekim, ne moraju to biti nužno međunarodne organizacije, ali imamo mi na lokalu nekoliko tih organizacija, imamo u regionu… Možda BiH nema previše razumijevanja za ekspertska polja u oblasti građevinarstva, ali Srbija itekako ima, a mi smo ovdje vezani za Srbiju, blizu smo, možemo koristiti Srbiju i blisko sa njima da se povežemo sa ljudima koji se bave građevinarstvom, kao i mi. Ne mora tu uvijek biti građevinarstvo, govorim za sve inženjere i elektro i mašinske struke, manje-više mi se uvijek preklapimo na projektima, gdje su građevinci, tu su i mašinci i elektroinženjeri, jedni za drugima završavamo poslove. Itekako je važno pratiti sva ta dešavanja, obrazovati se. A ako možemo prići nekoj organizaciji, onda smo samo još jedan korak bliže ka tome da budemo možda na izvorima informacija kada se dešavaju neke krupnije stvari. A koja moja uloga u toj organizaciji? Uloga je ta da sve ti ljudi koje sam upoznao i u Briselu i u Srebrenici, na drugim mjestima u širom Evrope, da ih upoznam sa našom problematikom, da oni vide kako mi na našem regionu vidimo sve poteškoće, sve probleme sa kojima se suočavamo, kako vidimo dalje razvoj industrije i, na neki način, da damo svoj doprinos tome da to što nama treba, da uključimo tamo u te agende koje će kasnije Evropska unija sprovoditi. Tako da, to je ta neka uloga povezivanja i upoznavanja ljudi i, na kraju, prenošenje tih znanja ljudima u našem okruženju.

Na početku smo se malo dotakli teme važnosti energetske efikasnosti u savremnom građevinarstvu. Što je do sad postignuto na tom polju?

Konkretno u Bijeljini zaista malo toga. Bojim se da nam ekologija i nije baš najpreča stvar kojom se svi mi bavimo. Ekologijom se samo bavimo kada je zimski period i kada vidimo da je vazduh užasno loš i da jednostavno „smrdi u zraku“ i tek tad se svi zapitamo šta je to što udišemo, a zapravo ekologijom se moramo obaviti 365 dana u godini, jer je ona, zaista, ključna za zdrav život svakog čovjeka koji ovdje živi. Nisam siguran, ali mislim da nam je zrak u toku zimskih mjeseci možda je najzagađeniji, da ne govorim u Evropi, ali sigurno u regiji, a to je nešto što je, stvarno, zabrinjavajuće. Mislim da moramo povesti računa mnogo mnogo više o toj temi i na koji način možemo doprinijeti da taj segment života bude podignut na mnogo veći nivo, jer je to nešto što je najbitnije za sve, za cijelu zajednicu.

Radite na priručniku za inženjersku praksu koji će detaljno razgraditi normative za završne radove u građevinarstvu.

Da, to je nešto što ja volim da radim, mogu reći iz hobija. Pripremam ga već neko vrijeme i nadam se da ću u sljedećoj godini uspjeti to da uradim, zato što sam radio prethodno u kompaniji koja se bavila završenim radovnima u građevinarstvu i sad trenutno sagledavajući stanje na tržištu vidim da je onako poprilično haotično stanje, više se ne zna ni kakve su cijene, ni kakvi su normativi… malo nam nedostaju i novi standardi. Imamo zastarale standarde koje treba malo ažurirati. Mislim da će taj normativ biti zaista jedna dobra priča koja će se na kraju krajeva, nadam se, koristiti širom naše regije, jer je primjenjiva i u regionu kao i kod nas.

Kako vidite njegovu ulogu Republike Srpske?

Vidim ulogu, tako da će svaki čovjek da ne govorim sada o kompaniji i inženjerima koji se bave tima, ali svaki čovjek će moći da otvori taj dokument i da kaže da tačno zna koliko koji posao vrijedi, koliko koji posao košta i za koliko vremena se on može uraditi. To je ono što vidim da ljudi jednostavno ne mogu da shvati, odnosno ne mogu da shvati, nego ja prvi više ne znam, s ovim novim materijalima, koliko je potrebno i novca i vremena i mislim da je potrebna jedna norma da svi u inžinjerskoj industriji imamo jedan takav dokument koji možemo da koristimo u toku realizacije nekih projekata. Mislim da će biti ključno za industriju, za kompanije koje se bavljaju završnim radovima u građevinarstvu, a naravno i za obične ljude koji će moći da kažu da imaju mogućnost da vide za koliko vremena se nešto može uraditi, koliko to realno košta. Pošto živimo o vremenu kada cijene skaču, divljaju, često bez ikakvih razloga.

Napisali ste i nekoliko stručnih radova i studija iz oblasti FIDIC modela ugovora. Možete li nam reći neka ključna otkrića ili neke preporuke iz vašeg radova?

FIDIC – međunarodni model ugovora koji se generalno koristi u manje razvijenim zemljama, a koristi se isključivo u projektima velikih finansijskih vrijednosti. To su uglavnom projekti od 10 miliona maraka i mnogo veći iznosi. Njihov akcenat je na integritetu svih uključenih strana, na nultoj toleranciji, na korupciju i na sve „nezakonite stvari“. Akcenat je poseban na pravičnosti na podjele rizika. Bitno je da svaka strana koja je uključena u implementaciju ugovora podnese podjednak teret rizika za samo sprovođenje realizacije ugovora. Nekad imamo određene ugovore koji prenose rizik na drugu stranu, ali ti ugovori su onda, u tim slučajevima, značajno skuplji za tu stranu koja podnosi više rizika. Znači, novac je vezan za rizik. Ko preuzme više rizika, taj zaradi više novca.

Šta vas motiviše da nastavite da se usavršavate i da doprinosite svojoj struci?

Motiv mi je isključivo taj što se bavim stvarima koje su netipične za ovo područje i onda zaista želim da ostavim neki trag gdje god da se pojavim, da li je to neka organizacija, da li je tamo neki upravni odbor ili moja kompanija ili moja lokalna zajednica, trudim se da postignem nešto što će ostati iza mene, jer mi građevinci se vodimo time da, nismo ništa postigli u karijeri, ako nešto nije ostalo od čvrstog materijala iza nas, što svi mogu vidjeti.

Gdje sebe vidite za deset godina? Sebe i svoju karijeru?

Za deset godina se vidim… Nadam se ovdje u Bijeljini. Možda budemo vodili još jedan razgovor za deset godina, da napravimo retrospektivu perioda iza nas. Vidim se kao istaknut lider u oblasti FIDIC ugovora ovdje u regionu. Imam u planu da pokrenem jednu organizaciju, ovdje, u Republici Srpskoj, koja će okupiti sve inžinjere mašinske i elektro, građevinske struke, da svi zajedno imamo pristup, odnosno da pokušamu tim ljudima da omogućimo pristup ka međunarodnim institucijama, ka međunarodnim udruženjima, da svi zajedno možemo da donosimo svako u svoju sredinu donesimo neke novitete i da zajedno stvaramo u RS boljim mjestom za investiranje i za upravljanje građevinskim i inženjerskim djelatnostima.

Možete li nam nešto reći više o projektu biciklističke staze u vašem selu? Kako je ovaj projekat tamo nastao?

Projekata je nastao tako što smo sjedili tamo u selu, na igralištu i vidjeli smo da od nas desetak, koliko je sjedilo tu, na tim klupicama, nekoliko, možda 5 do 6 ljudi reklo zašto mi nemamo biciklističku stazu u Obarskoj? Svi volimo da vozimo bicikl, a opet se vraćam, vezano je za tu ekologiju kojom nekako volim da se bavim, za energesku efikasnost… Onda sam rekao taj nasip koji prolazi kroz naše selo, to je nasip na Glavnom obodnom kanalu, odnosno na Majevičkom obodnom kanalu koji kasnije ulazi u GOK i onda iz Glavnog obodnog kanala ulazi u rijeku Savu. Došao sam na ideju da napravim idejni projekat te ideje na koju smo tad došli. Ja sam to pripremio, nisam još uvijek stigao svima u selu da pokažem, ali uradio sam prvu fazu tog projektnog rješenja, osnovnog projekta u dužini od oko 6 km, a sad razrađujem idejno rješenje koje će obuhvatiti kompletan obod grada Bijeljine, do ušća u rijeku Savu i onda od ušća u rijeku Savu, kompletan savski nasip, do Rače. To je neki plan kojim ću da se bavim u narodnom periodu. Iskreno mislim da se takve stvari moraju i mogu realizovati, što će doprinijeti tome da mnogi ljudi izađu iz grada, da budu u blizini rijeka… U tom idejnom projektu imam i jedan dio dječijeg igrališta koje će biti isto u Velikoj Obarskoj tako da, kada budemo vozili bicikle, moći ćemo da stanemo sa djecom, da odmorimo, da se igramo i onda možemo da nastavimo nakon odmora.

Pored profesionalnog angažmana bavili ste se i padobranstvom. Kako je ovaj hobi uticao na vaš pogled na život i karijeru?

Padobranstvo je moj hobi iz fakultetskih dana. Moram reći da sam imao, pretpostavljam kao i svaki student, neke krizne periode u toku studiranja, kad nisam mogao da poslažem neke stvari, nisam mogao da položim neke ispite i onda sam tražio nešto što bi moglo da me motiviše ili malo da razbistrim glavu, da odmori od učenja. Onda sam došao na ideju, preko jednog drugara koji je bio član Aerokluba, Ivan Sarić, da odem ja sa njim i da prođemo, to jest da ja prođem jednu obuku koja je trajala šest mjeseci i da za tih šest mjeseci steknem mogućnost da skačem padobranom samostalno, bez instruktora. I ja sam to onako u prvom trenutku… razmišljajući, neka prođe mjesec-dva samo da ja razbistrim glavu, pa ću ja da se vratim svojim planovima. Međutim, da budem iskren, ja sam se u tom trenutku zaljubio u padobranstvo. Nakon tih šest mjeseci odrađene oblike sam položio i taj ispit da bih mogao samostalno vršiti skokove, da bih već u oktobru te godine, to je bilo 2010. ili 2011. godina, imao svoj prvi skok. Mogu vam reći, poslije toga, sve do kraja studija sam, ne baš toliko redovno, ali kad god sam imao potrebu, odlazio na aerodrom i skakao. Veoma važna stvar kod padobranstva je koncentracija i mogućnost donošenja adekvatnih odluka u veoma kratkim vremenskim periodima. To je nešto što me kroz život prati i dan danas, tako da, mislim da je padobranstvo dalo jedan dobar doprinos onome kakav sam sad, da mogu da brzo razmišljam u nekim stresnim situacijama.

Kako uspite da balansirate između vaših profesionalnih obaveza i ličnog života posebno kada je riječ o aktivnostima koje ispinjava vas i van posla?

Pa eto, opet, ta mogućnost upravljanja vremenom je zaista bitan segment. Previše vremena sam posvećen poslu, a, naravno, porodica je ta koja, na kraju krajeva, mora da podnese teret, odnosno podnosi teret, jer je jednostavno vremenski ograničen dan, a svi mi imamo svoje poslovne obaveze i neke druge aktivnosti koje, možda, nisu vezane za posao, ali oduzimaju dragocjeno vrijeme. Ja se, zaista, trudim da svaki dan odvojim vrijeme, prvenstveno za porodicu, zatim za sebe, makar to bi bilo 15 do 20 minuta, da mogu da sredim misli, da se koncentrišem za nastavak dana i onda, naravno, vrijeme koje je posvećeno poslu i svim ovim aktivnostima van posla koje moram da uklopim najčešće u tim nekim kasnim večernim satima kada djeca spavaju.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име