Patologija je moćna nauka – nauka gdje vidite bolest, gdje opipate bolest. To je privilegija, rekao je patolog bijeljinske Bolnice Vidak Simić.
“Klinčari nemaju tu mogućnost. Patolog ima mogućnost da vidi u makroskopu, recimo tumor, i u mikroskopu. Hirurg ima mogućnost samo da ga vidi u makroskopu. I to je strašna privilegija i jako godi. Da biste bili dobar patolog, morate poznavati internističke procedure, znati nešto od interne. Morate znati kakav je tok neke operacije i morate znati nešto od hirurgije…”, rekao je Simić.
Kako kaže, obdukcije su dio patologije, ali one su u suštini oko 3% cijelokupnog rada patologije, zavisno od bolnice do bolnice.
“Obdukcije su i zakonski regulisane – kad treba raditi, kad ne treba. Obdukcijom treba da se utvrdi uzrok smrti. To je osnovni cilj. Sve ostalo što se uradi u toku obdukcije, recimo obavezno je da se radi fotodokumentacija, odnosno da obducent slika one promjene koje vidi. Naravno, u toku obdukcije su moguće i sljedeće stvari, da uzmete uzorke recimo za mikrobiološke analize, biohemijske analize, za DNA analize… Za DNA analize, ako je tijelo svježe, može se uzeti krv, ali ako je tijelo recimo provelo dva do tri mjeseca u Drini, recimo, utopljenik ili nađeno tijelo u šumi u podmakloj fazi raspadanja… da se uzima koštani uzorak. Obično se uzima iz desne butne kosti. Koštani uzorak veličine je 10 puta 3 cm, recimo to je najadekvatniji uzorak. Obdukcije su svakako bitne i one su zakonom regulisane, međutim, to se i poštuje i ne poštuje. Obdukcija je jako bitna za nasljednike, za djecu – da kažu djeci prvo, roditelj vam je preminuo od toga i od toga. Ako je to neka maligna bolest, onda djeca bi trebala da shvate da u narednom periodu sebe kontrolišu zbog tog nasljednog faktora koji ima kod malignih bolesti”, objasnio je Simić.
Prema njegovim riječima, po proteku određenog vremena, zavisno koja je bolest u pitanju, obdukcija gubi smisao, jer je tijelo u tolikoj fazi raspadanja da se skoro jako teško razlikuju i organi, pogotovo ako je bila neka bolest u pitanju.
Simić ističe da je njegov posao izuzetno stresan, ali da je našao način kako da se zaštiti od stresa.
“Pošto sam pravoslavac, ja kad idem u crkvu prislužujem svijeće ne samo za svoju familiju pokojne i živuće, nego prislužim i svijeće za sve one koje sam obdukao, bez obzira koje su vjeri. Smatram da tako treba i to je neki moj, ne dug, ne obavezan, nego tako jednostavno osjećam. Stresno jeste. Naravno da nije lijepo kad vidite na pločici, recimo, neki invazivni karcinom i osoba je recimo 99-o godište…Nemate istu percepciju, kao i kad je isti takav karcinom dijagnostifikovan, kod osobe bez vrijeđanja, bez ikakvog vrijeđanja, koji je recimo od ’42. ili od ’46. godišnje. Nemate, iskreno rečeno, nemate isti osjećaj. Ko drugačije kaže, laže. Grijeh je, i nije vam svejedno. Ne bude mi dobro, ali stvarno mi ne bude dobro. Obično taj dan kad kod baš mlade osobe dijagnostikujem neki karcinom, odem kući i ne radi više. Nisam sposoban, nisam više objektivan. Smatram da nisam objektivan. Pa bolje mi je doći sutra popodne ili u subotu, u nedelju, u toku dana, kada inače ne radim i da odradim dva, tri do četiri sata…”, iskren je Simić.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com