Prvi preletači zlatom su se kupovali, što im je omogućilo da i danas imaju značajnu ulogu na političkoj sceni Srpske, dok su se njihove brojne kolege koje su matične stranke napuštale nakon njih, morale zadovoljiti mrvicama, zbog čega su mnogi gotovo pa nestali sa radara javnosti.
Prelazaka iz partije u partiju, iz jednog bloka u drugi, najčešće iz opozicije u vlast, oduvijek je bilo. Dovoljno je pogledati, na primjer, biografiju Nikole Špirića, koji je prvo bio radikal, potom osnovao Demokratsku stranku za Banjaluku i Krajinu, a onda u samo četiri godine prešao put od SDS-a, preko PDP-a do SNSD-a u kojem je i dalje visoki funkcioner.
Međutim, 2014. godina označava se kao prekretnica, u kojoj je politička korupcija te vrste gotovo pa legalizovana a političari koji su mijenjali stranke „kršteni“ kao „papci“, zahvaljujući sada već čuvenom snimku tadašnje premijerke Željke Cvijanović, u kojem govori kako su kupili dva poslanika, za slučaj da, u tom momentu nesigurni, Adam Šukalo i Goran Đorđić iz Napredne Srpske, otkažu podršku.
Na konstitutivnoj sjednici, ubrzo nakon što je pomenuti snimak preplavio portale i društvene mreže (i nikad dobio sudski epilog), na čistinu izlaze Ilija Stevančević, predsjednik PUPS-a i NDP-ov Vojin Mitrović. Stevančević je mandat obezbijedio zahvaljujući SDS-u, nekoliko godina egzistirao na domaćoj sceni, ali imajući u vidu, prije svega, godine, nije preuzeo neku značajniju ulogu. Čak su ga i njegovi saborci sklonili sa liderske pozicije u partiji. Mitrović je već potpuno druga priča. I pored prelaska u SNSD, četiri poslaničke godine je iskoristio da jača svoju poziciju, pa je gotovo od tačke do tačke o kojoj se glasa na sjednicama republičkog parlamenta, tražio nešto zauzvrat, što iz sfere biznisa što politike, prije svega personalnim rješenjima u GO SNSD Bijeljina. Sada je gotovo pa čuvena Mitrovićeva epizoda, kada je nakon unutarstranačkih trzavica, izjavio kako će ostati član SNSD-a ali da će izaći iz poslaničkog kluba pomenute stranke te formirati vlastiti. U međuvremenu, Mitrović je obavljao funkciju ministra prometa i komunikacija u Savjetu ministara BiH a potom i ministra za privredu i preduzetništvo u Vladi RS, na kojoj se nalazi i danas.
SNSD je formirao većinu te 2014. godine ali je ona bila nestabilna, a istovremeno je izgubio vlast na nivou Bosne i Hercegovine, kao i funkciju člana Predsjedništva BiH. Zbog toga su im pošto-poto trebali novi preleti. Nenad Stevandić je nakon napuštanja SDS-a imao najplodonosniji politički put. Bio je potpredsjednik Narodne skupštine RS, formirao je Ujedinjenu Srpsku koja je postala neizostavan dio budućih vladajućih koalicija, a potom i šef poslaničkog kluba u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH te predsjednik Narodne skupštine RS. Uporedo sa pomenutim političkim funkcijama, obavlja i onu zamjenika direktora Univerzitetsko-kliničkog centra RS. U formiranje Ujedinjene Srpske upustio se tada i Slavko Dunjić, koji je, ipak, glavnu riječ više volio imati na lokalu, u svoj Gradišci. SDS je napustio i Darko Banjac, koji je takođe i dalje aktuelan na domaćoj političkoj sceni. Obavljao je poptredsjedničku funkciju u DNS-u, za vrijeme dok je na čelu stranke bio Marko Pavić, a potom formirao i vlastiti NPS, koji je dio aktuelne skupštinske većine. Naravno, i on je direktor, na čelu je Banje Mlječanice.
Stranku i direktorsku fotelju dobio je i SDS-ov Zlatko Maksimović. Formirao je Uspješnu Srpsku, koja nije uspjela napraviti ništa značajno na republičkom nivou, a Maksimović se trenutno nalazi na čelu bijeljinske bolnice.
Zanimljiv politički put imali su i „nesigurni“ Šukalo i Đorđić, koji su zaista napustili vladajuću koaliciju ali u trenutku kada je ona imala i više nego komforan broj ruku. Prvi je danas savjetnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića a drugi u Vladi Republike Srpske.
Nakon što se SNSD-ova vlast učvrstila, i preletački gube na značaju, pa brojni padaju u zaborav ubrzo nakon napuštanja stranaka sa čijih lista su osvojili mndate. Tako imena Simune Žakule, Zorana Pologoša ili Nede Petrić više ništa ne znače na domaćoj političkoj sceni. Preleti nisu ojačali ni Darka Mitrića, Nebojšu Marića, Danijela Jošića, Željka Babića, Milana Tubina, Zorana Galića i brojne druge. Prelazak je koštao čak i Ognjena Tadića, Branislava Bojića, Đorđu Krčmara, Nedeljka Milakovića, Davora Šešića i Milana Radovića, imena koja su u datom trenutku imala svojevrsnu težinu.
Politikolog Stefan Blagić, koji je i predsjednik ReStart Srpska, kaže za Gerilu da su dvije stvari podjednako važne kada se gleda na slabljenje uticaja preletača na domaćoj političkoj sceni.
„Prije svega, nije isto da li ćete vi svojim preletom postati 42. ili 43. poslanik vladajuće koalicije ili, kako je slučaj u aktuelnom sazivu, pedeset i neki. Prvi poslanici kojima je zalijepljena etiketa preletača odmah u startu su dobijali mnogo novca ili moći. Potom su najčešće stvarali vlastite političke stranke i dodatno jačali uticaj. Imali su priliku da masovno zapošljavaju članstvo, samim tim dizali svoje kombi partije, koje su postajale parlamentarne, što je njihovim liderima donosilo određen ucjenjivački kapacitet. Tada počinju da se pitaju u nekom svom obimu i dobijaju svoju porciju vlasti“, rekao je Blagić.
Druga stvar, dodaje naš sagovornik, jeste da su jednim dijelom i građani, ipak, naučili da takvim ljudima više ne daju povjerenje.
„U tom smislu smo za jedan ili dva centimetra odmakli, da nam se koliko toliko razvila svijest da takve više ne biramo“, rekao je Blagić, objašnjavajući zašto je druga postava preletača značajno slabije prošla od svojih prethodnika.
Novinar Goran Dakić kaže za Gerilu da „kad jedna disciplina postane dio Olimpijskih igara, teško se eliminiše sa tog spiska“.
„Preletanje je postalo najpopularniji sport u BiH. Preleću svi – i doktori i studenti, i nepismeni i obrazovani, i oni sa oba obraza i oni bez ijednog. Prelijetanje je mjera naše politike. Ono je pokazalo da su ljudi kvarljiva roba i da će sve uraditi za dobru cijenu. Siguran sam da se devedeset odsto političara bavi politikom da bi se dobro prodali, da bi unovčili sami sebe. Jer drugo ništa ne umiju da rade. Kada ne bi sebe prodali, morali bi da se bave nekim poštenim zanatom. Morali bi da zidaju, da cijepaju ili da se bave finalnom proizvodnjom drveta“, kaže naš sagovornik.
Zbog toga im je, dodaje Dakić, lakše spustiti glavu i na samome sebi zaraditi mandat ili „neki sitni milion“.
„To više nije stvar za preziranje, nego za gađenje. Plijen je odavno podijeljen i oni koji kasne sa preletima naprosto nemaju čemu da se nadaju. Osim da će zaista biti osnovane one entitetske agencije. Onda bi bilo možda posla i za svježe preletače. Jasno je kao dan da su SNSD-u trebali samo teški “papci”, oni koji imaju puno para i nešto uticaja. Sitna boranija nije dobra ni u salati“, zaključio je Dakić.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: gerilainfo.com