Štoser, kugla, torba sa sitnim alatom, ali i veliki osmijeh i dobro raspoloženje sastavni su dio “opreme” kojom Jasmina Dinić (46), jedina žena-dimnjačar u Beogradu, započinje radni dan.
I tako već skoro četvrt vijeka.
Nema ko od Beograđana nije čuo za nju, bar od onih starijih. Mnogi, pak, ne znaju da je Jasmina “kraljica prestoničkih visina” postala sasvim slučajno.
– Oduvijek sam voljela da putujem, obožavam avione. San mi je bio da postanem stjuardesa. Upravo zbog želje za putovanjima sam upisala saobraćajnu školu. Jedno vrijeme sam radila kao turistički vodič. A onda su došle devedesete, teška vremena. Prijavila sam se na konkurs za dimnjačare, mislila sam da ću kratko ostati, ali eto, vjerovatno ću biti ovdje do penzije – počinje priču Jasmina Dinić, rodom iz Prištine.
Nesuđena stjuardesa simboliku, kako ponosno ističe, pronalazi u svom datumu rođenja. Naime, došla je na svijet 5. juna na Svjetski dan zaštite životne sredine.
Foto: Jasmina Dinić / Privatna arhiva
– Ljudi se obraduju kada me sretnu, ozare se. Odmah traže da se uhvate za dugme, a ja ih “uputim” na rajsferšlus, jer su nam takve uniforme, i kažem im da je dovoljno da pomisle nešto lijepo. Najdraža mi je ta komunikacija, kada vidim da neko nije mrgud – objašnjava Jasmina koju od milošte zovu Džasmin.
Posao kao posao, kaže, nekad je težak, a nekad lak. Dešava se da ima dosta nabacanog šuta i maltera, dimnjak “ne ide ravno”, te za čišćenje utroši pola sata, ali u težim situacijama i do dva.
Prva asocijacija kada se pomenu odžačari su krovovi, međutim, Jasmina objašnjava da se danas u tom svijetu drugačije radi.
– Svaki dan je za sebe, čistim odžake, tučak, peći… Ipak, čišćenje se rijetko radi sa krova, od 100 slučajeva u dva, već se obično obavlja u taložnicima ili sa tavana. Takođe, kada sam počinjala, 1996. morala sam da nosim plinsku bocu gradskim prevozom. Sada se odvezem automobilom. Dešava se i da ljudi ne znaju da, ako se griju na pelet, i taj kotao mora da se čisti, pa onda nastane problem – kaže Dinićeva i ističe da se osjeća superiorno, te da je pogled sa visina fantastičan.
Foto: Privatna arhiva
Do prije pet godina Jasmina je radila u jednoj firmi, da bi sa suprugom osnovala zajedničku u Zemunu.
– On je po profesiji bravar. Radio je ranije u “Zmaju”, ali je zbog mene zavolio dimnjačarstvo. Spretan je i temeljan. Na neki način su nam povezane struke, a i oboje smo naknadno završili mašinsku školu i sjajno se uklopili. Od mene je učio zanat i sada je jedan od najboljih dimnjačara u Beogradu – ponosno ističe ona.
Kako dodaje, koliko joj je poznato, titulu jedine dimnjačarke drži već 24 godine.
– Jedna žena se okušala kao odžačar prije mene u firmi, ali se zadržala samo dva ili tri mjeseca – kaže ona.
Govoreći o obimu posla i mladim nadama u dimničarstvu, Dinićeva ističe da se “svi dive, ali niko neće da se prlja”.
Kćerke ponosne
– Nema mnogo novih, mladih dimnjačara, bar ne da ja znam. Mahom su to ljudi koji su cijeli radni vek u ovom poslu. Svi kažu da je lijepo, ali im je prljavo i teško. Stari zanati generalno izumiru. Danas bi svi htjeli da budu IT stručnjaci – objašnjava Jasmina Dinić.
Tako su i njene kćerke, kaže, krenule drugim stopama.
– Jedna kćerka je sanitarni inspektor, a druga kuvar. Kada su bile male, naš posao im je djelovao čudno, a danas su ponosne. Dive se suprugu i meni zato što smo 24 sata nerazdvojni, što na poslu, što kod kuće – priča ona.
Izvor: srpskainfo.com