Iščezle i postojeće semberske rijeke

Katastrofalne poplave koje su prije nekoliko godina, u dva navrata, opustošile najveći dio semberske ravnice podsjetile su Semberce da je njihova ravnica nekada imala bezbroj vodotoka.


Bilo je onih malih ali i nešto većih. Sa imenom i bez imena. Krivudavih, uskih, ali i nešto širih i dužih. Svi su, ma sa koje strane da su polazili, išli su ka svom uviru – prema velikim rijekama Savi i Drini. Mnogi vodotoci su nestali. Zajaženi su. Zatrpani su, ali su na njih ukazale baš te velike poplave 2010. i 2014. godine – jasno su se ocrtala sva korita starih vodotoka, koji su napuštena ko zna prije koliko vijekova, možda i milenijuma.

Čak i ona na kojima su sada ravničarska naselja. Dogodilo se to posve jednostavno – jureći ka rijeci Savi, bujica je, nepogrešivo tekla svojim starim, zajaženim i zatrpanim udolinama, staračama i mrtvajama. Tako je voda, sama od sebe ponovo pokazala mape iščezle semberske rijeke u Bijeljini, Popovima, Amajlijama, Dvorovima, Triješnici, Dazdarevu, Brocu, Ostojićevu, Obarskoj, Batkoviću…

Povodanj je tada baš kidisao nekadašnjim tokovima. Ponegdje je rušio prepreke, ulazio u kuće i zgrade i nepogrešivo išao na sjever – ka Savi. Te velike površinske vode pratile su i one, ništa manje, podzemne, pa su se mnogi Semberci čudom čudili odakle im voda u podrumima, u garažame i zgradama, dok su im dvorišta bila suva.

Vele da se 2014. godine tačno pokazalo gdje je bilo korito zatrpane riječice Janjice, na kome su sada, u strogom centru Bijeljine, najveće zgrade – Bijeli soliteri, Robna kuća… Taj dio grada i sada se, doduše ponekad, naziva Čaršija Janjica.
Utvrđeno je da nijedna jedna ravnica na Balkanskom poluostrvu, a možda i u Evropi, nema toliko vode kao Semberija. Okružuju je dvije velike rijeke Sava i Drina, ima i mrežu kanala, dugu oko pet stotina kilometara, bezbroj isušenih močvara, vodojaža, starača i jaruga, sa plitkim podzemnim vodama.

Uz to Semberija, kao i Mačva preko Drine, leži na ogromnom podzemnom jezeru geotermalne vode.
To je mreža podrinskih podzemnih voda. Naime, dio voda rijeke Drine kada prođu podnožje planine Gučevo kod Koviljače, a Roćevića i Donjeg Šepka sa lijeve obale, milenijumima poniru i stvaraju veliko podzemno jezero, skoro labolatorijski čiste vode. Uglavnom je to vrela voda do sedamdeset tri celzijuseva stepena.

Postoji i jedna bušotina te vode u Mačvi, u opštini Bogatić, ali nije kaptirana kao ona u Semberiji, u Dvorovima, gdje je načinjena sadašnja banja. Voda koja sada izvire u Dvorovima stara je, stručnjaci su utvrdili, dvadeset hiljada godina. Zdrava je i može se koristiti u medicini, u sportu, povrtlarstvu, ribarstvu, stočarstvu i za zagrijevanje stanova. To je bogastvo koje malo ko ima, a ono je na dubini od nekoliko stotina metara.

Postoji i bušotina u Slobomiru, ali i jedna zatrpana u Klisu, u zaseoku Batkovića. Ta u Marićima i ona u Dvorovima nastale su kada je u Semberiji nekada tražena nafta. Iz zemlje je šiknula vrela voda. Zahvaljujući preduzetljivim Dvorovljanima njihova bušotina je kaptirana.

Baruštine i vodojaže na sjeveru Semberije, uglavnom je pravile moćne rijeke Sava i Drina. Ko zna prije koliko vijekova Drina se u Savu ulijvala kod Visoča, gdje se sada ušće Dašnice. Vremenom Drina se pomjerala na istok, pa joj je sadašnje ušće kod Rače – čak jedanaest kilometara udaljeno od njenog prvobitnog uvira.

Poznato je da se sve rijeke na sjevernoj Zemljinoj polulopti postepeno pomjeraju na sjever i na istok. Rijeka Sava se, mnogo sporije, pomjera na sjever, pa su tako u semberskoj ravnici od njenih napuštenih korita nastao niz močvara od Crnjelova do Rače.

Tako je, preko Drine, nastala i glasovita bara Zasavica, duga čak trideset tri kilometra. Semberske močvare i Zasavica su nastale tako što Drina uvijek „pritišće“ veću rijeku i pomjera je na sjever.

I sama Drina se pomjera. Ona ide na istok. Kada je Filip Višnjić 1809. godine pošao u Prvi srpski ustanak, Drina mu je na Višnjici tekla pod prozorom. Sada se pomjerila skoro pet kilometara.
U najsvejernijem dijelu Semberije, pored rijeke Save stari vodotoci: Prugnjača, Gromiželj, Drenovača i Toplik, a odna se prema jugu, ka Bijeljini i podmajevičkim brdima, redaju i drugi vodotoci. Veće riječice bile su Bistrik i Dašnica (postoje i sada, mada je Bistrik najvećim dijelom godine bez vode).

Bistrik je pritoka Dašnice. Teče od Dvorova, pa između Batkovića i Ostojićeva do ušća u Dašnicu, nešto prije nego što ona, na Visoču, uvre u Savu. Bistrik je isušeni nekadašnji rukavac Drine, kakvih je ranije bilo dosta u Semberiji.
Ta središnja semberska rijeka skoro je zarasla. Vode u njoj ima s proljeća i jeseni, u vrijeme padavina i na mjestima gdje su joj ranije bili virovi. Obrasla je mekom šumom, najviše jasenom, a isušenim koritom u obe katastrofalne poplave „šibala„ je matica.

Put Bijeljina – Rača prelazi preko Bistrika na kraju Dvorova, prema Dazdarevu.

U to vrijeme Bistrik je prihvatio ogromne količine vodene stihije, pa ju je ublažio i usjmerio udolinama i nekadašnjim vodojažama. Tako je spaseno od poplave nekoliko hiljada domaćinstava u semberskim selima.
Dašnicu mnogi smatraju kanalom koji protiče kroz Bijeljinu i odvodi otpadne vode do Save, dvadesetak kilometara sjeverozapadno od grada. Dijelom su i upravu, jer je ona najvećim svojim tokom preuređena u kanal.
Dašnica je rijeka nastala od dvije manje rječice, koje teku sa majevičkog pobrđa – Zagonske i Ljeljenske Dašnice, od kojih su, takođe, djelimično ostala samo u šiblje urasla korita.

Ove dvije Dašnice su, do prosijecanja kanala kroz Bijeljinu, svoju imenjakinju napajale vodom ali izmjenom hidrološkog režima u ravnici i na pobrđu, te kopanjem meliracionih kanala u vrijeme komasacije, isušene su sve manje semberske riječice.
Dašnica je sačuvana jer je dobila stalno napajanje tekućom vodom – prokopan je kanal dug šest i po kilometara od Bijeljine do Drine u Janji. Vodozahvat na Drini obezbjeđuje dovoljno vode iz Drine za Dašnicu, koja je sada, sa svojim krakovima, duga blizu trideset kilometara.
Usud se tako konačno smilovao Bijeljini i vratio joj njenu rijeku – njenu Dašnicu. U stvari, ponovo je vratio Drinu da teče sredinom semberske ravnice.

Dašnica je od ogromnog značaja za ravnicu. Može da navodnjava dvanaest hiljada hektara plodnog zemljišta.
Vode Semberije, sa arheološkog stanovišta, proučavaju se duži period, posebno kada se tragalo za starim naseljima ove ravnice. Naučnici su pratili pravace isušenih riječnih korita, naročito triju Dašnica i Bistrika. Tom prilikom su otkrivena mnoga arheološka nalazišta u ovom kraju za koje se ranije uopšte nije znalo.

Semberija ima još tri rijeke: Dragaljevac, prema Brčkom, na jugu Janju, koja teče sa Majevice i kod istoimene varošice ulijeva se u Drinu i Tavnu na samoj međi sa majevičkim pobrđem.
Dio toka Janje u ugljevičkoj opštini zove se Modran. Ova rijeka uvijek ima vode, čak i u vrijeme najvećih suša. Njeno ušće u Drinu je kod varošice Janje, a duga je pedeset i tri kilometra. Sliv joj je na tri stotine kvadratnih kilometara. Taj sliv obezbjeđuje i vodu za Termoelektranu “Ugljevik”.
Tavna je pritoka Drine i teče samim obodom ravnice, tamo gdje iz nje počinje nicati Majevica. Ona kod Pilice duboderinom razdvaja Semberiju od Podrinja. Na Tavni su još ponegdje ostale stare vodenice sa poredovnicima i pomeljarima.

Na zapadnom dijelu Semberije teku Stupanj, Gnjica i Lukavac, pritoke Save. One Semberiju, na zapadu, dijele od Posavine.

Ono što je jedino dobro Semberiji donijela vodena stihija jeste da su se poslije nekoliko vijekova ponovo ukazali stari tokovi njenih iščezlih rijeka.

I to je nešto! Svakako!

Izvor: rtvbn.com/Tihomir Nestorović
 
 


 






Komentara